KUPEK

Teško da postoji bolje mjesto za priču o umjetnosti i granicama od grada koji se na granicama nalazi, kako onim fizičkim, tako i onim kulturološkim. Bijeljina živi život omeđen granicama, ali gore od tih granica su one koje su ljudi spremni sami sebi u glavama zacrtavati, bile one omeđene nacijom, religijom, polom, seksualnošću. Bijeljina se tu možda tek neznanto razlikuje od drugih gradova u BiH, ali i van BiH i opći zaključak bi mogao biti da je stanje loše i nikakvo. Ali to ne znači da nije popravljivo. Shvatila je to omanja ekipa iz Bijeljine koja se odlučila na subverzivni iskorak ka spaljivanju tih barijera u glavama. Odlučili su se da kulturu vrate u kafanu, odnosno u lokalni pub gdje krajem svakog mjeseca predstavljaju kulturu jedne zemlje kroz muziku, film i književnost, da bi na kraju te knjige poklonili lokalnoj biblioteci. I tako su Bijeljinu otvorili čitavom svijetu, a i svijet Bijeljini i samo nebo je granica. Ako i to jer za Zemljopise granice nema, baš kao ni za umjetnost, a ni za K.U.P.E.K. u kom slušamo Jelenu Medan, koja je Zemljopise osmislila.

Pravilo dugog života na Balkanu glasi: „Ne ističi se, ne diži buku. Pravi se da ne postojiš“. Ako nečim iskočiš postoji opasnost da ti poremete mir, a samim tim i život. Upravo to je bio recept za dugovječan život Balkanskog planinskog mrazovca, noćnog leptira, kog mnogi zovu i bosanskim jer postoje dokazi da je viđen samo na bh. planinama.

Nakon što je skoro pa 100 godina bio otpisan jedna ekspedicija ga je pronašla na Vlašiću. I ne pokušavamo sad da uperimo svjetla na njihovo stanište, već samo da ukažemo na opasnost od stvarnog nestajanja, kako Mrazovca, tako i onih najslabijih karika u našem društvu.

U 358. KUPEK-u slušamo Dejana Kulijera, etnomologa (Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine), koji je bio u ekspediciji koja je pronašla Mrazovca i kolegu sa BH Radija, Amira Sužnja.

Kad je Rambo Amadeus zaguslao u osvit zadnjih jugoslovenskih dana, te zapjevao o Balkan Boyu, intelektualcu, činjenica znalcu te pozvao na betonizaciju teško da je zamišljao da će ta betonizacija izgledati onako kako su, više od 30 godina poslije, kroz pjesmu, „Glavni investitor“ odrepali Who See.

Da li je Rambo pripremio teren za devastaciju i betonizaciju, nismo sigurni, ali smo sigurni da je pripremio teren za pet albuma Who See, od kojih je posljednji „Kako jeste i kako je moglo“ izašao prije kog mjeseca, a o kom nam u ovom rođendanskom KUPEK idanju priča dobri stari Dejan Dedović Dedduh. Ali nije Rambo jedini. I u ovom KUPEK-u je ćakula o tome.

U društvu u kom je umjetnost, posebno ona koja uznemirava, odnosno ona koja je ujedno i najjača politička opcija, ne samo marginalizirana, već i omalovažena i poistovjećena sa neradom, jer umjetnost nije rad, preživljavanje je umjetnost, a umjetnost je borba.

Možemo joj dati prefiks "nezavisna", iako se to valjda podrazumijeva, a ako se to podrazumijeva onda se valjda podrazumijeva i da je podrška minimalna ili nikakva o čemu nam u 356. K.U.P.E.K. -u pričaju Mirjana Dragosavljević i Marko Pejović, ispred Asocijacija NKSS.

#slusajKUPEK

Šest godina nakon smrti Predraga. Duje Lucića prisjećamo se veličine misli i djela jer u ovom KUPEK-u priča i poje Duje lično, o svojoj vezi sa Beogradom, o nastanku i neopstanku Ferala, o budućnosti.

Vele da sloboda nikad nije naučila pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj, ali isto tako vele i da slobodu cijenimo tek onda kad je izgubimo.

Logori su užasna mjesta za gubitak slobode o čemu su napisane brojne knjige, snimljeni brojni filmovi. Ali šta kad sužnji nestanu i kad pjesma utihne? Tad slobodu predajemo dobrovoljno i dobrovoljno postajemo sužnji, iako toga nismo svjesni. O tome kako je nekadašnji logor Mamula, na otoku Lastavica, postao logor sa pet zvjezdica, ekskluzivni hotel Aleksandar Reljić je snimio film. Ime mu je: "Mamula All Inclusive", a K.U.P.E.K. je Relju i ugostio kako bi huškali na slobodu.

Kako i zašto je jedna kamp prikolica ušla u Muzej Jugoslavije, kako su djeca osmislila šumu, medu, vuka, divlju svinju, liju i Ježurku Ježića? Zašto je Branko Ćopić morao bježati u dječji svijet i kako da dječjem svijetu dopustimo da uđe u naš odrasli, prečesto preozbiljan i zao i da li bi, da smo znali kako to učiniti, to spasilo Brančila? Na pitanja K.U.P.E.K. odgovaraju Sara Sopic i Mirjana Slavkovic , autorke izložbe Ježeva kućica - izmišljanje boljeg sveta.

Nemoguće je sažeti značaj onoga što Damir Imamovic čini. U stvari i nije jer pred ljubavlju sve staje. Staju ratovi, staje vrijeme, staje homofobija, nacionalizmi, šovinizmi, rasizmi, antisemitizmi... Ili nam se barem tako čini dok slušamo Damira kako priča, svira i pjeva? Kako god, ono što znam je da Damir vraća vjeru u ljude i moć ljubavi - prema pisanoj riječi, prema pjesmi, muškarca prema ženi ili obrnuto, muškarca prema muškarcu, Jevreja prema Muslimanu... Nema dokaza ali kad ih bude, opjevaće Damir i ljubav Zemljanina prema Marsovcu,

Tko je čitao "Tajnu džema od malina", Karima Zaimovića zna kako je Karim u jednoj od priča opisao svoju smrt. Kako? Samo je vidio dalje nego ostali "smrtnici". Slično je bilo i sa Ivanom Goranom Kovačićem. Zlo nikad ne miruje i ponavlja se. Od Goranove "Jame" do Karimove "Tajne" prošlo je 50-ak godina. Narednih 50 godina smo skoro potrošili i možda zlo i ne možemo spriječiti ali se moramo boriti. Reprint izdanja "Jame", sa radovima Ede Murtića i Zlatka Price je jedan od načina i K.U.P.E.K. je tu da borbu uvijek podrži i podstakne, ovoga puta slušamo kako je zvučala promocija ovog izdanja Mostart i Dragana Stojkovića.

Kažu da postoji jedan strip u Japanu o interseksualnosti i to je bilo to. Sve. Ikad. Ali nije više tako. Kako to mislim?

#slusajKUPEK

Četiri priče, četiri autorke - Danica, Jana, Ana i Dragana jer #umjetnostjenajjacapolitickaopcija