Put pravednosti

Onog časa kada su Adam i Eva sagriješili protiv Boga, pukla je duhovna veza. Poput grane odlomljene od stabla, odlomljena je i njihova veza s Bogom. Ali to je bio tek početak loših vijesti: njihovi potomci dijeliće sudbinu ovog odvojenja.

„Božija slava“ je apsolutna božanska čistoća i savršenstvo. Biti „lišen“ nje znači „promašiti metu“, „cilj potpune pravednosti“. Grijeh je neuspjeh živjeti u potpunom skladu sa Božijom svetom prirodom i njegovom neporočnošću.

U samoj svojoj biti grijeh znači izabrati samoisticanje, bilo da potiče od nekog vječnog bića, anđela ili čovjeka, želja da se „krene svojim putem“ umjesto ostati uz Boga i na njegovim stazama. A šta je plod takve nezavisnosti o Bogu? „Grijeh je u meni uhvatio priliku i izazvao u meni svaku požudu.“ Dakle, svako razmišljanje i djelovanje nezavisno o Bogu jeste grijeh.

Bog je stvorio nebesa i zemlju ni iz čega, ali prve ljude je stvorio od prašine. I dan-danas biolozi dokazuju ovu činjenicu. „U tom smislu naše je tijelo krajnje nezanimljivo. Nešto preko dvadesetak prirodnih elemenata koji nas čine, nalaze u se u zemljinoj prašini.“ (Guinness, Alma E. ABC’s of The Human Body. Corporate Author: The Reader’s Digest Association, 1987, p.22.)

Ali premda ga čine bazični prirodni elementi, ljudsko tijelo je majstorsko djelo sačinjeno od oko 75.000.000.000.000 živih ćelija, i svaka od njih ima posebnu ulogu. Elem, ćelija je osnovna životna jedinica. Toliko je malena da se vidi jedino pod mikroskopom, ali i kao takva ima milione radnih dijelova u sebi. Svaka ćelija sadrži dva metra dug, mikroskopski uvijeni DNK lanac, genetski kod koji čovjeku daje osnovne odlike.

Bog je sazdao čovjeka „na svoju sliku“, što nipošto ne znači da su prvi ljudi na bilo koji način bili poput njega. Jer – rekli smo – Bogu niko nije ravan. Šta onda ovo „na Božiju sliku“ znači ? Znači da čovjek ima udjela u božanskoj prirodu, da je osmišljen kao odraz Božijeg karaktera. Prvom paru Stvoritelj je dao osobine koje su im omogućavale uživanje u smislenom zajedništvu s njim. Bog nas je stvorio za sebe. On, koji je „ljubav“ (1. Ivanova 4:8), sazdao je muškarca i ženu ne zato što je to morao, već zato što je želio. Tako smo postali i primaoci i pošiljaoci njegove ljubavi.

Samo neko samosvjestan može reći „Ja jesam“. To Bog želi da shvatimo i razumijemo da je On Onaj konačni, najveći kao osoba. On je Onaj koji jeste i ništa mu ne znače prošlost, sadašnjost i budućnost. Njegovo postojanje prevazilazi i vrijeme i prostor. Samodostatan je. Meni i vama su potrebni vazduh, voda, hrana, san, krov nad glavom i druge stvari za život. Njemu ništa nije potrebno. Jedini je koji po sopstvenoj snazi postoji i rezonuje. On je taj veliki JA JESAM!

UPOZORENJE: Ova etapa putovanja svakog putnika izvodi iz njegove zone sigurnosti! Um će vam se naprezati i srce ispitivati. Ipak, ko god prođe ovu etapu osposobit će se za susret sa posebnim izazovima koji ga dalje očekuju.

„U početku stvori Bog...“ je osnovna istina, početna, ali nipošto jednostavna. Neomeđenost i neograničenost nikada nije jednostavna. Štaviše, veoma je kompleksna. On je jedan, ali ta jednoća je višedimenzionalna. Hebrejska imenica „Bog“ je množina imenice „Elohim“. Inače, ovaj jezik poznaje, kada je riječ o imenicama, singular, dual i plural, tj. jedninu, dvojinu i množinu. Elohim je gramatički plural, množina singularnog značenja. Jedini istinski Bog je složen i neomeđen u svojim mogućnostima.

Kada se šetamo pješčanom plažom i naiđemo na otisak nečijih stopala, prirodno zaključujemo da tu nismo sami. Znamo da se ti otisci nisu stvorili sami od sebe. Znamo da ih nisu osmislili talasi i vjetar. Ne, oni su trag nečijih stopala. To prosto znamo.

Pa ipak, mnogi su zadovoljni navodnim neznanjem o tome odakle ti otisci. Svi naši ljudski otisci iza sebe imaju Nekog. Ali u nastojanju da objasni tvorevinu mimo Tvorca, čovjek razvija mnoge teorije i pokušava dosegnuti neku milijardama godina daleku prošlost. Kako god, prije ili kasnije dolazi do onoga što naziva „početak“ i otkriva da ni tada nije ništa bliže odgovoru na pitanje: ko stoji iza onog prvog, ko je to pokrenuo, sazdao?

„Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.“

U čemu je razlika između kuće koja je izdržala nalete rijeke i vjetrova od one koja se srušila? U temelju.

Zamislite... vreo, ljetnji dan, šetate se pored rijeke i razmišljate da skočite u vodu. Ali... niste sigurni koliko je hladna, da li je struja jaka i sl. Kineska mudrost vam poručuje: „Ako hoćeš znati kakva je voda, ne pitaj ribe o tome!“ Zašto bi ribe bile nepodobne odgovoriti nam na ovo pitanje, osim činjenice što ne govorimo istim jezikom? Zato što ne bi ni razumjele šta ih pitamo. Za njih je voda sve, životna sredina, te i nisu svjesne nečeg drugog. Za njih je sjenoviti i mutni vodotok sav svemir kome pripadaju.

Na isti način ako bismo željeli shvatiti svijet u kome smo, u kome živimo, o njemu bi nam trebao odgovore dati neko ko je izvan njega; neko ko nije okrenut sebi. Dobra vijest je da taj i takav neko postoji.