Put pravednosti

Abraham bješe rođen oko 2000 godine p.n.e. u oblasti zvanoj Ur,  na području današnjeg Iraka. Poput svih Adamovih potomaka i on je nosio grešnu prirodu. Ali premda je rastao u idolatrijskoj sredini, vjerovao je u jednog istinskog Boga. Nije dijelio mišljenje svog naraštaja, kako je potrebno istrajati u „otačkoj vjeri“ predaka bez obzira na sve. Poput Abela i on je pristupio Gospodu klanjajući mu se po prolivenoj krvi žrtvovane životinje.

U Postanku, u prvog glavi, već smo vidjeli da su prvi ljudi stvoreni na sliku i priliku Božiju. Ta uzvišena privilegija je podrazumijevala i odgovornost donošenja ispravnih odluka. Bog je želio za naše praroditelje i njihove potomke jedno: da isijavaju njegovom svetošću i prirodom ljubavi. Ali kada su se drznuli da mu okrenu leđa, od svega toga nije bilo ništa. U trenutku su bogoljublje zamijenili samoljubljem. Zato i nisu mogli rađati drugačiju djecu.

Nerijetko se čuje pitanje: „Zašto Bog nije odmah rekao

Vijekovima prije, četrdesetak proroka i apostola, pisaca i Starog i Novog zavjeta, na svoj način su oslikali Mesiju i njegovu misiju. Jedan od njih je i apostol Ivan –

Svake godine holivudski producenti i vlasnici moćnih filmskih kuća stvaraju heroje i heroine koji isijavaju sebičnošću, nemoralom, perverzijama, poganim jezikom, nasiljem, osvetoljubivošću i prevarom. Zašto ti scenaristi namjerno stvaraju „dobre momke“ sa grešnim osobinama? Zašto nekada ne gledamo glavnog junaka koji je pravičan, dobar, nesebičan, koji rado prašta i pošten je? Pa ipak, postoji jedna osoba u istoriji svijeta koja je održala sve rečeno i obećano. Uvijek je govorila istinu, nije varala, vrijeđala, zastrašivala ili prijetila osvetom.

Govoreći o „rodu njezinom“, tj. ženinom, Bog doslovno govori o „ženskom sjemenu“, čime naglašava da će po njoj na svijet doći muško dijete, da će taj spasiti grešnike i sasvim satrti Sotonu i svo zlo. Ovo je tek prvo od stotina proroštava koja slijede, a svako ukazuje na jedan jasno prepoznatljiv trenutak istorije: kada Spasitelj, Mesija, dođe na naš svijet.

Sveto pismo ne samo da je naprodavanija knjiga svijeta ikada, već je i najizbjegavanija. Dakle, i najvoljenija i najomraženija. Zašto je ne vole mnogi? Razgolićuje nam grešnost i lišava nas svake bahatosti.

Prije neki dan mi reče komšija: „Ma, ja sam optimista! Nekako volim sebe zamišljati u raju!“ Kada sam putovao kalifornijskom Dolinom smrti (jednom od najsuvljih pustinja na planeti), u daljini sam vidio obrise prelijepog jezera. Kada smo mu se primakli – od njega ni kapi. Nestalo je. Pogledao sam opet u daljinu – i opet vidio jezero! Ali i ono je nestalo. Čisto priviđenje.

Ovaj optički fenomen nastaje kada se sunčevi zraci prelamaju kroz slojeve vazduha različitih gustina i temperature. Jezero izgleda tako stvarno – ali ga nema. Na isti način i grešnik može tako živo vidjeti i osjećati optimizam. Mogu li nas optimizam i dobra volja izbaviti od vječne kazne koja svakako stiže u čas suda?

Ko je „zmija“ kojoj se Gospod obraća? Zar je Stvoritelj stvarno bio gnjevan na gmizavca? Božanske riječi Svetog pisma ponekad nose dvojslojnu poruku, posebno ako je riječ o usporedbama ili proroštvima. Prvi sloj je očigledan, površinski, a drugi je onaj manje uočljiviji, dubinskog značenja. Upravo je takva i ova objava prokletstva. Dakle, prokletstvo zmije je dvoslojno.

Bog nikada ne zapostavlja pravdu zbog milosti. Ako bi uradio tako nešto, potkopao bi temelje svog pravednog trona i oblatio svoje ime. Tvrditi kako Bog može upotrijebiti svoju svemoć te ukinuti sopstvene zakone, podrazumijeva baš to: Sudac svega svijeta je podjednako nepravedan kao i grešnici kojima bi da sudi.

Kako to da mi, ljudska bića, imamo tako jako osjećanje za pravednost, a opet se opiremo i samoj pomisli da je naš Stvoritelj također pravedan? Ipak, duboko u srcu znamo da sudac koji ne kažnjava zlo baš i nema ništa veliko u sebi.