Put pravednosti

Jedanaesto poglavlje poslanice Hebrejima govori o muškarcima i ženama čiji su životi bili oblikovani vjerom: sirovom, nevidljivom vjerom koja ih je vodila u poslušnost Božijoj riječi. Svi oni su na ovoj listi junaka vjere samo zbog jednog: vjerovali su u Božiju riječ i postupili po njoj.

I baš tu stvari postaju praktične i posebne onoliko koliko želimo da to postanu. Putovanje odricanja sebe je prepuštenje oblikovanju od strane Božije riječi, i to svakog područja života. Neka nam Božija riječ oblikuje karijeru, ulaganja, zaradu i trošenja, odnose, prioritete, političke stavove, služenje, misiju, odmor, stavove, navike ishrane, riječi, misli…

Umjesto da Boga posmatramo kao neku igru u kojoj težimo pobjedi, shvatimo šta on želi: upoznajmo ga kao nekoga ko žudi za nama. Njegova riječ, Sveto pismo, je ljubavno pismo u kome svaka priča i svaka stranica, baš svaka riječ otkriva njegovo sazdateljsko srce. 

U svakom ljubavnom odnosu je važna baš svaka riječ kada se razmijenjuju pisma i poruke. Da li se potpisala riječima „s poštovanjem“ ili „s ljubavlju“? Da li ju je on oslovio imenom ili nadimkom? Da li je sve napisano onako na brzinu ili sa puno strasti? Da li je na koverat kapnuo koju kap one svoje kolonjske vodice koja joj se toliko dopada? Da li je ona tek tako zalijepila kovertu ili ju je iscrtala srcima, ostavila trag karmina sa usana? Da, to su stvari za kojima tragamo, uočavamo ih jer otkrivaju srce onoga ko nam je pisao.

S03 - 04 Samoodricanje ili odricanje sebe samog?

Krist poziva svakoga. Muškarce. Žene. Starije. Djecu. Kolumbijce. Kineze. Kanađane. Čehe... nema razlika. Nijedan pojedinac nije izuzet, zaobiđen od Kristovog poziva – sem onih koji su odlučili da mu ne dođu. Njegov poziv nije stvar dozvole da ga slijedimo, već puta kojim to činimo. U tom pozivu su dvije riječi koje nam jasno kazuju ovu priču: „Ko” i „hoće”. 

Ko. U ovoj riječi je sadržana ponuda. Povani smo postati ovozemaljski hodočasnici i pridružiti se Gospodu slave. Ko hoće.  Tu je i izraz hoće. „Jako osjećanje ili apetit“, kažu rječnici da mu je značenje. Svako ljudsko biće ima jake porive, silne želje koje ga pokreću na djelo, na akciju. Neki teže ljubavi, neki priznanjima, slavi ili se daju sticanju imanja; jedni bi samo uzbuđenja a drugi proživiti život bez talasanja.

Sjećam se kao da je juče bilo. Misija: doživljaj „bandži džampinga” sa najvišeg mosta na svijetu! Blaukrens mosta. Stupio sam na ivicu betonske platforme i pročitao natpis koji je tu stajao: „Strah je privremen a žaljenje vječito.“  I dok je muzika grmila, adrenalin kuljao, a srce divljalo, slušao sam ono strašno odbrojavanje: „5, 4, 3, 2, 1 – SKAČIIIII !!!“ I prije nego su glasovi utihnuli... više me nije bilo na mostu. Ludost? Vjerovatno. Slijepa vjera. Nipošto. Riječ je o već nekoliko decenija besprijekorne bezbjednosti provjerene „bandži“ tehnologije i ništa manje poznate pouzdanosti Blaukrens mosta. Dakle, nije dilema bila: „Da li je bezbjedno“, ili: „Hoće li uže izdržati“, već: „Skačem li ja ili ne skačem?“

Nešto slično mi je Bog objavio u Svetom pismu: koliko smo voljni vjerovati mu, pouzdati se u njega? Stavljamo li sav svoj život u njegove ruke? Mnogi od nas tvrde kako je baš tako, kako se pouzdaju u njega, a ne žive po tom ispovijedanju. Mi smo kao bolesnici koji žudno uzimamo lijek da bismo ozdravili: stavljamo ga u usta i – ne gutamo.

Mnogi su zbunjeni svojim vjerskim putovanjem kroz život. Jer, ako je Isus stvarno mislio ono što je govorio, kako onda sve to rečeno djeluje na naše odnose, ulaganja, govor, viđenja stvari, učeništvo, duhovnu disciplinu i svaku drugu sferu življenja?

Umjesto da prilagođavamo Božiju riječ svojim životnim ramovima, kako da se mi sami uklopimo u tu istu Riječ? Što bi se dogodilo kada bismo živjeli po paroli jednog njegovog sljedbenika: "Jer Krist je za mene život, a smrt dobitak!"

Posljednja dva poglavlja Svetog pisma bilježi Ivanov pogled na vječni dom, na mjesto u kome će vjerujući provesti vječnost sa svojim Stvoriteljem i Otkupiteljem. Tu će s njim uživati u svemu što je namijenio svom narodu. Savršeni grad se sa nebesa spušta od Boga kako bi se sjedinio sa iznova stvorenom planetom. Nova zemlja će biti bez mora, bez simbola odvajanja kontinenata. I ne samo to!

Izvorni naziv „apokalipsa“ znači otkrivenje. Ova nevjerovatna knjiga otkriva događaje i stvari koje ljudski rod ne može pojmiti. Naglašava kako Bog opravdava sebe, svoje ime, kako obnavlja vlast čovjeka nad tvorevinom, izgubljenom provalom grijeha. U tom smislu je ova knjiga pravi pogled na raj.

Mnogi ne vjeruju da će se Božiji Sin tjelesno vratiti na planetu. Ali Sveto pismo jasno govori o tome. Kao što je prvi put došao „glavom i bradom“; kao što se tjelesno uznio na nebo nakon raspeća, u svom proslavljenom tijelu, takav će doći po drugi put među nas. Baš to su anđeli objasnili zabazeknutim apostolima, onoga dana dok su zurili za njim dok se uznosio na nebo pred njihovim očima.

Kada je došao prvi put, Mesija je obećao poraz Sotone time što je platio cijenu koju su zahtijevali naši grijesi. Zato za sve vjerujuće pakao više nije sudbina. Nama je nebo vječno odredište. Zato je i omiljeno sotonsko oružje – smrt – izgubilo svoju žaoku. Riječju, posljedice grijeha, njegova kazna je ukinuta.

Nakon što se Gospod Isus vratio na nebo, poslao nam je Duha Svetog, Pomoćnika koji osnažuje njegov narod da nadvlada uticaj Sotone u svakodnevnom životu, mijenjajući ih u Kristov lik. Dakle, ukinuta je, poništena je snaga grijeha.

Ali samo kada se Isus vrati na zemlju, sasvim će poraziti Sotonu i konačno osloboditi svoj narod od prisustva grijeha.