Gledamo i rezimiramo ono što smo do sada naučili u Tori proroka Mojsija. Tora je prvi odjeljak u svetim spisima proroka. Ovaj odjeljak je veoma važan jer predstavlja temelj koji je sam Bog postavio, pomoću koga možemo testirati sve što čujemo kako bismo mogli znati da li dolazi od Boga ili ne. Tora ima pet dijelova ili knjiga. Prvi dio zovemo Postanak. Knjiga Postanka ima pedeset poglavlja. U našim hronološkim programima proučavali smo poglavlja od 1 do 11.

Ljude odlikuje duh nezavisnosti i pobune. Ovo možemo vidjeti čak i kod male djece kada odbruse i kažu: “Ne, neću!” I taj isti duh se utoliko više pronalazi kod odraslih.

Koji je uzrok sukoba u domovima i nacijama svijeta? Ništa drugo nego ovaj duh nezavisnosti, koji misli: “Ja mogu da se brinem sam o sebi. Ja ću slijediti religiju mog oca (čak iako protivrječi Svetim spisima proroka). Moje tradicije su najbolje! Moja sekta je u pravu. Moji ljudi su superiorniji. Moje ime je najvažnije! Moje stvari! Moja volja! Moja djela! Moj novac! Moj! Moj!! Moj!!!”

Duga, koju ponekad vidimo u oblacimo nakon kiše, znak je koji izjavljuje Božju vjernost. Svaki put kada je vidimo, Bog nas želi podsjetiti na Njegovu vjernost koja živi od generacije do generacije. Bog je stavio dugu u oblake da potvrdi svoj savez u kojem je obećao da se vode nikada više neće pretvoriti u poplavu koja će uništiti sav život. Zaista, Bog je Čuvar saveza. On je vjeran.

Sto godina su Noa i njegova porodica gradili barku. Bio je postojan, vjerovao je Bogu, i dok je gradio, ukazivao je i opominjao na nadolazeću strahotu svojim komšijama. Koliko ljudi mu je povjerovalo? Samo osam. Svi ostali nisu vjerovali Božijoj riječi. Jedni su ga jednostavno ignorisali, dok su ga drugi ismijavali. On je bio potpuno lud u njihovim očima zato što je gradio brod na mjestu gdje niko nikad nije vidio jezerceta, a kamoli mora ili okeana. Međutim...

Srca Adamovih potomaka su bila ispunjena zlim mislima, pohlepom, prevarom, razvratom, zavišću, pogrdnim riječima, ohološću, svađom, borbom, preljubom, krađom, ubistvom i bezumljem. Ljudi su kvarili svijet koji je Bog stvorio za njih. Mnogi su bili vjernici tek toliko da se pokažu. Tjelesno zadovoljstvo je bilo njihov bog, a grijesi su im se neprestano gomilali. Osim jednog – Noe.

Zašto je Bog iskazao Noi svoju milost? Da li je Noa zaslužio milost Božiju? Ne! Milost koja se zaslužuje više nije milost. Milost znači nezaslužena naklonost. Zašto je Bog pružio svoju blagodat Noi a ne i drugima? Šta Sveto pismo kaže o ovome?

U Božijim očima, postoje samo dva tipa ljudi. On ne pravi razliku između ljudi različitih nacionalnosti, ili onih sa crnom kožom i onih sa bijelom kožom, ili muškaraca i žena, ili bogatih i siromašnih. Bog nije pristrasan; ali bez obzira na to, On razdvaja ljude svijeta na dvije različite grupe. Koje su to dvije grupe ljudi?

Danas, većina Adamovih potomaka liči na Kajina, nastavljajući da rade po svome i zatvarajući svoja srca Božijem glasu. Svojim usnama kažu: “Bog je velik!”, ali u svojim srcima misle: “Bog je daleko. Niko ga ne može znati.” Međutim, Sveto pismo nam kaže da Bog nije daleko ni od koga od nas pošto je On taj koji svima daje život i dah  i sve drugo. On nam je bliži od našeg sopstvenog otkucaja srca. Bog vas lično poznaje i želi da i vi Njega lično poznajete. Zbog čega onda većina ljudi ne upozna Boga? Bog sam daje odgovor na ovo pitanje u Svetom pismu.

Oproštaj grijeha nije ljudska zamisao, već Božja. Zbog zamjenske žrtve Bog otvara put oproštenja i spasenja Adamovoj djeci. Od same zore čovječanstva, od prvog poroda Bog je odlučio da mu svaki grešnik mora pristupiti sa ubijenom životinjom bez mane. Ona tada postaje zamjena grešnika. Po toj krvi Bog je mogao strpljivo prekrivati ljudske grijehe za određeno vrijeme. Naime, ni krv žrtvovanih životinja nije ukidala, nije uklanjala ljudski grijeh, jer život životinje i život čovjeka ne vrijede podjednako.

Niko ne može doći Bogu mimo puta koji je Bog odredio. A taj je put savršen i jasan. Baš matematički precizan. Kao kada učitelj pita: “Koliko su dva i dva?” Samo je jedan odgovor tačan – četiri. Svaki drugi odgovor je netačan. Tako je i sa pravednim putem spasenja koji je sam Bog otvorio. Bog je samo jedan i jedan je put opravdanja grešnika pred njim svetim. A to je put nevine i sasvim savršene žrtve.

Bog je svet i da kao takav mora suditi grešnicima. Pravedan je i ne može prenebregnuti grijeh. Mora suditi zlu. Mora da osudi grijeh, a kazna je vječna odvojenost od Boga. Bog se nikada ne mijenja i kazna za grijeh se nikada ne mijenja. Ipak, takav Bog, sveti Bog, je osmislio plan izbavljenja grešnika od kobnog suda. Vidjećemo da on nije samo svepravedni već i svemilostivi. Bog, naš sudija je osmislio plan da postane i naš Spasitelj.

I baš istog dana, kada su Adam i Eva sagriješili, Bog je otpočeo svoj predivni plan spasenja grešnika. Kakav plan? Da kazni grijeh, a spasi grešnika. Kako?

Kako Adam i Eva odgovaraju Bogu poslije učinjenog zla? Okrivljuju se međusobno. Njemu je ona kriva. Ona mu je dala plod, to je njen grijeh. A Eva je za sve krivila zmiju. Ona ju je zavela. Ima li dana da ne čujemo ovo isto: kako se ljudi međusobno okrivljuju za svoje prijestupe. Ali Bog zna istinu. On govori svima kroz Sveto pismo, poziva svakog: Gdje si? Javi se! Šta si to uradio? Zašto mi odbijaš vjerovati i poslušati me? Zašto prezireš moju dobrotu? Zašto kriviš druge za svoj grijeh?

U dan svoje neposlušnosti Adam je postao grešnik. Kao takav je postao rodonačelnik ljudskog roda i svojim grijehom nam svima prenio grešnu prirodu. Jabuka jedino jabukama rađa i iver ne pada daleko od klade. Od ovog dana su svi Adamovi potomci od časa svog rođenja odvojeni od Boga. Jedna poslovica kaže: zaraza se nikada ne zaustavlja na onome od koga počinje. Upravo tome nas uči Božja riječ, kada kaže: “Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt...”