Put pravednosti

Ako me vidite u bermudama, havajskoj majici i japankama, zdrava logika vam kazuje da nisam krenuo na neki poslovni sastanak. Ako me vidite u kramponkama, sa štitnicima po cijelom tijelu i kacigom, znate da se spremam za ragbi okršaj. Ali, šta to znači kada je riječ o Isusovom pozivu da uzmemo svoj križ? Šta to pretpostavlja? Odlazak na bal, na zabavu? Ne, već odlazak na mjesto stradanja, progona i smrti.

Nošenje križa je način života koji podrazumijeva odbačenost i bol. Da, križ podrazumijeva stradanja. Podrazumijeva i samu smrt. Križ uzimamo po Gospodnjoj zapovijesti, a kada ga uzmemo, bilo bi bezmalo neobično ne stradati i da nas taj put ne vodi u smrt, u umiranje kroz omalovažavanje radi njegovog imena. Isus nam nikada nije prikrivao stvarnost križa i sve ono što slijedi iz njega. Jedan moj dragi prijatelj voli to ovako reči: “Ko je još otpočeo revoluciju pozivom: ‘Dođi i umri!’”

Božija riječ nas nikada ne poziva da se “pomalo razlikujemo” od drugih, ili da budemo “malo bolji” od ljudi oko nas. Ne, pozvani smo biti sveti kao što je on svet, savršeni kao Otac naš nebeski. Pozvani smo ga oponašati kao njegova voljena djeca. A šta ako je Bog zaista mislio sve što nam je rekao u svojoj Riječi? Kako to da opravdavamo naše podmukle kompromise sa svijetom dok okrećemo glavu od jasnog svjetla Božije svetosti i poruke njegove Riječi? Kome smo mi kao smrtna bića, koja se vraćaju u prašinu, primjer za oponašanje?

Kako danas u ovom našem svijetu shvatamo sigurnost? Da li odmah pomišljamo na politička pitanja? Ili sve prevashodno gledamo kroz prizmu duhovnosti? Gdje je mjesto vjere u našem pojmu sigurnosti?

Dok mnogi vjernici gledaju izgubljene duše Isusovim očima i pristupaju im sa njegovom samilošću, uznemirujuća je učestalost takozvanog šamaranja slijepih. Ne, mi ne idemo do onih koji imaju oštećen vid i onda ih udaramo po licu. Ali mi možda radimo duhovni ekvivalent: ispravljamo spoljašnja djela neobraćenih ljudi, umjesto što služimo njihovoj unutrašnjoj i vječnoj praznini. Koliko često oblikujemo ljude samo prema onom što vidimo i čujemo, a ne način koji je naveden u Riječi Božijoj? Osuđujemo li njihove postupke više nego što se posvećujemo molitvi za njih? Jesmo li spremniji ogovarati ih (kako bi i drugi znali koliko su loši) nego se trošiti i potrošiti u njihovu korist, kako bismo im otkrili Božiju ljubav i istinu? Ako je tako, mi u stvari šamaramo slijepe ljude.

Grčka riječ psithyristes (ogovaranje) znači: klevetnik; koji podmuklo „zabada nož u leđa“; potajno uništavanje ličnosti druge osobe, tj. prikriveno, nije na otvorenom, već djeluje po strani. Postoji li vrijeme kada je u redu to činiti drugima?

Zamislimo kako Bog pravi listu sa popisom od stvari koje najviše mrzi. Od svakog mogućeg grijeha koji možemo zamisliti - ubistva, ponosa, nemorala... - koji grijesi bi činili taj Božiji popis?

U očima svijeta ljubav može izgledati kao mržnja. Ponekad su stvari koje prepoznajemo kao ljubav zapravo primjeri izrazite mržnje prema dušama naše porodice. Da li bismo radije uživali u kontaktu sa našom djecom nego što bi u njihovim dušama budili želju za životom za vječne svrhe - čak i ako ih ta želja izazove da žive na drugoj strani svijeta? Šta bi nam donijelo više radosti: svjetski uspjeh naše djece, koja teže za bogatstvom, ili život potpuno prepušten Jedinom koji ima najbolje za naše vrijeme i vječnost? Nismo li tako potvrdili da nas nije briga za izgubljene živote onih za koje tvrdimo da ih najviše volimo? Jesmo li stvarno u redu sami sa sobom i svojim potomcima koji žele "svoj san", a koji nema nikakav uticaj na vječnost?

U određivanju kako izgleda odnos koji slavi Boga, pitanja koja postavljamo ne bi trebalo da su: "Je li ovo loše?" Ili "Je li nam dopušteno učestvovati u takvoj aktivnosti?" Svijet oblikuje odnose po standardima koje je stvorio čovjek. Koji je naš standard? Odakle i od koga dobijamo vlast? Pitanje nikada ne bi trebalo postaviti: "Koliko daleko je predaleko?",  već:  "Da li ovo proslavlja mog Spasitelja?"

Ono što određuje Kristove sljedbenike nije nužno odsutnost zemaljskog bogatstva. Ono što određuje pravog sljedbenika jeste ulaganje resursa u ono što ima vječnu vrijednost. Ne radi se o tome koliko dajemo, nego koliko se suzdržavamo. Čovjek želi znati vrijednost dara, a Bog gleda na vrijednost koja je preostala i srce koje je dalo.

Neophodno je i podjednako važno dijeliti život s ljudima koje oblikujemo u one koje ljube Boga. To je ono što se naziva usputnim učeništvom. Ono što se dešava na poslovnim sastancima, na časovima u školi, pauzama u kafeteriji, kratkim susretima u kupovini, večernjim izlascima, u hobijima, u sportu i klubovima, u šetnji. U tom svakodnevnom ophođenju i toku života, drugi imaju priliku u nama vidjeti plod Božijeg Duha.

Učeništvo ne čine puke pouke, pridike o grupi principa. Ono je putovanje: proces oblikovanja uma i karaktera. To je putovanje ka potpunoj kristolikosti, putovanje koje smo otpočeli novim, duhovnim rođenjem. Iz Kristovog života učimo nešto posebno: učeništvo nije događaj već način života. U ovom i ovakvom ogrijehovljenom svijetu nismo još ono što bi trebalo da smo. Još uvijek se borimo protiv tijela i njegovih želja. Ali u jedno svakako možemo biti sigurni.