Put pravednosti

Nedavna otkrića učinila su da se vjerovanje u Boga među naučnicima više poštuje nego ikada ranije u prethodnom vijeku. Proučavanje prirode je “prilika da se posmatra veličanstvenost, elegancija i složenost Božijeg stvaranja.” Ove riječi jednog od najpoznatijih genetičara na svijetu pojavile su se u priči s naslovnice magazina Time - američkog  magazina koji ima čitaoce širom svijeta.

Članak postavlja još neka pitanja poput: “Nauka svodi životne misterije na molekule, ali šta je sa najvećom misterijom od svih misterija? Je li svemir proizvod stvaranja? Postoji li svrha u neprestanom razvoju života?”

Šta je veći uspjeh: živjeti dugo ili živjeti vjerno? Ko pobjeđuje: onaj koji nagomila bogatstvo ili onaj koji gori od ljubavi za Spasitelja i izgubljene duše? U čemu je pobjeda: u sebičnim htijenjima ili u nesebičnoj žrtvi?

Vjerovatno ste čuli onu kinesku poslovicu: “I put od hiljadu milja otpočinje prvim korakom.” Francuski  pisac Andre Žid to kaže ovako: “Ne može čovjek otkriti nova mora ako nije hrabar iz svog vidika izgubiti kopno.” Naime, ako hoćete garancije, nikada nećete krenuti za Isusom. Posebno ako biste da vam pokaže unaprijed što vas čeka, a još niste načinili ni prvi korak. Možemo li stvarno slijediti Isusa ako nismo voljni pouzdati se u njegovo vodstvo, njegovu Riječ i njegovo srce?

Vrijeme da kažemo malo više o samom izrazu “slijediti”, s obzirom na njegovu raznovrsnost. On može značiti “nastupati iza nekog”, ali i “pomno paziti na nekoga ili nešto”. Ovo je nešto svojstveno sadašnjem svijetu.  Jer, ako vas pratim na tviteru ili nekoj drugoj društvenoj mreži, time pokazujem želju znati što se dešava u vašem životu. Ali, kako to u praksi izgleda kada slijedimo Krista?

Nismo pozvani u veliko planiranje, na neko određeno mjesto, nekim posebnim poduhvatima i podvizima. Pozvani smo njemu. On postaje naš san, naš plan, odredište; on postaje naš cilj. Da li smo to dokučili? Stvarno? Od početka do kraja, od polazišta do odredišta, samo je jedan i jedno – poznati njega.

Riječi Svetog pisma nas podsjećaju da je sva naša ovozemaljska muka prolazna i da je predznak vječne stvarnosti. I to nije samo stvar priče, nekakvog podsjećanja na ono što dolazi. Ne, patnja nas  priprema za izvanredno i neizmjerno, vječno izobilje slave. Možda baš to što ne gledamo gore, u slavu, jeste razlog da odbijamo ovu “laku sadašnju muku”, čak i ako ona ide u paketu našeg Božijeg poziva? Da li nas sve ovo prolazno toliko obuzima pa više ne gledamo vječno? Da li naš odaziv izazovima stradanja čini da se i drugi zagledaju u tu istu vječnost, da promijene fokus, ili ih još više okreće jalovim nastojanjima koja prije ili kasnije završe kao atinski napušteni olimpijski park?

U Svetom pismu se naša tijela porede s glinenim posudama, krhkim i zemljanim. Ta slika pojačava Kristovu volju da se naseli u nas Svetim Duhom. On je to blago u nama, u lomljivim posudama. Zbog Isusa smo svjetlo našem svijetu, jer on, Svjetlo svijeta, živi u nama. On je to “blago u zemljanim posudama”. Poput Gideona (prisjetimo se na koji način je Bog izvojevao pobjedu) i naši se vrčevi moraju razbiti da bi se svjetlo vidjelo. Zato je naša krhkost, naša lomljivost način na koji svijet vidi Mesiju.

Često govorimo o transparentnosti, ali baš i nismo sigurni što to znači. Pojam potiče iz XVI vijeka i znači “svijetliti kroz nešto”. Zapamtimo ovo. Biti transparentan ne znači dozvoliti da drugi zavire u nas, već da vide kroz nas. Velika je to razlika. Prava poniznost nije isticanje naših neuspjeha i nemoći. Ne, ona je ukazivanje na Gospodnje spasenje uprkos naših nesupjeha. Slomljenost ima to za cilj.

Stradanja su često neizbježnost, svojstvo ovog slomljenog, ogrijehovljenog svijeta. Ali progoni koje trpimo kao Kristovi sljedbenici su neposredna posljedica nošenja križa. Mi nismo ljudi koji hrle stradnjima i progonima, makar to bilo i radi Kristovog imena, ali sve te pojave jesu znak stvarnosti našeg odnosa sa Gospodom.

Koliko puta vapimo u molitvi: “Gospode, želim te više upoznati!” I to je iskreni vapaj onih koji su nazreli ljepotu Spasitelja. Ali koliko iskreno očekujemo da nam Gospod odgovori na ovo? Očekujemo li da našem bogopoznanju i doživljaju Krista dođe kraj, ili očekujemo od Boga priliku za naučiti još više i upoznati ga još bliže?

Da bismo ga istinski upoznali kao tešitelja, mora postojati bol;

da bismo ga upoznali kao onoga koji zbrinjava, mora postojati potreba;

da bismo ga upoznali kao iscjelitelja, mora postojati bolest;

da bismo ga upoznali kao obnovitelja, mora postojati ruševina;

da bismo ga upoznali kao Spasitelja, mora postojati izgubljenost;

da bismo ga upoznali kao onoga koji uskrsava, mora postojati smrt.

Negdje posljednjih godina života, Dejvid Livingston – čuveni istraživač i misionar na sjeveru Afrike – jednom je prilikom govorio studentima sa londonskog Kembridža. Između ostalog je rekao: “Mnogi govore o žrtvi koju sam podnio provevši veći dio života u Africi… Strahovi, bolesti, stradanja i opasnosti i onda i sada, ali i životne pogodnosti i lagodnosti, mogu nas sputati, učiniti da klonemo duhom i obeshrabrimo se. Ali neka sve to bude na tren, prolazno. Ništa to nije prema slavi koja će nam se objaviti. Zato kažem da se zapravo nikada nisam žrtvovao.”