Put pravednosti

Kada nam Bog pokazuje da nas želi upotrijebiti, skoro uvijek je to određeni izazov našem samopoštovanju. Bog nas ne stavlja protiv naše volje. On nas čini voljnima da idemo. Bog to čini kao dobro djelo i u skladu sa našom slabošću. 

Evo ironije. Mada nam Bog govori na našem sopstvenom nivou razumijevanja kako bi nas motivisao, upravo je onom samopoštovanju kojim nas oslovljava potrebna teška operacija prije no što nas na kraju ipak može upotrijebiti. Pogledajmo Josipa.

Dok nas Bog priprema za svoje djelo, probrat će i odstraniti neke nedostatke u našoj ličnosti od kojih su nam mnogi nametnuti. Lako nam je reći, ja sam ovakav jer je i moja majka bila takva ili moj otac je radio ovo ili ono. Lako je optužiti roditelje za ono što jesmo. 

Možda smo stidljivi, možda smo ekstrovertni, možda smo uzdržljivi, možda smo arogantni. Ali, nemojmo misliti da bilo koja osobina naše ličnosti, ili mane, ili bilo šta drugo nas čine nesposobnim da budemo Božiji vjesnici svojoj generaciji. Jer Bog umije da izađe na kraj s nama i potpuno nas promijeni. Bog je to uradio i sa Josipom.

Promatrajući oca na Rembrandtovoj slici, otkrivam tri puta k istinskom sućutnom očinstvu – trpljenje, opraštanje i velikodušnost. Možda se čini čudnim držati da je trpljenje put do suosjećanja, no ono to doista jeste. Trpljenje od mene traži da dopustim grijesima svijeta i svojim vlastitim, da probodu moje srce i učine da zbog njih lijem suze. Obilne suze. Ako to ne mogu biti suze koje teku iz mojih očiju, one bare moraju izvirati iz moga srca.

Kad pomislim na beskrajnu samovolju Božije djece - našu požudu, našu pohlepu, naše nasilje, našu srdžbu i našu zlovolju, i kada sve to gledam očima Božijeg srca, mogu samo plakati i jecati od žalosti. Ovo nije slika nekog značajnog oca, to je portret Boga čija dobrota, ljubav, opraštanje, sučut, radost i milosrđe nemaju granica.

Mnogi naučnici smatraju da je Newtonovo klasično djelo “Matematički principi filozofije prirode” najveće naučno djelo ikada napisano. U njemu Newton daje teološku interpretaciju toga kako nebeska tijela postižu takvu stabilnost.

Toliko sam se dugo u potpunosti poistovjećivao s mlađim sinom da mi uopće nije palo na pamet da bih mogao više sličiti starijem sinu. Ali, čim mi je prijatelj rekao, nisi li ti stariji sin iz prispodobe, bilo je teško vidjeti bilo što drugo. Svi mi, izgleda, u većem ili manjem stupnju podliježemo svim oblicima ljudske lomljivosti. Ni požuda, ni srdžba, ni pohlepa, ni ogorčenost, ni lakumnost, ni zavist nisu potpuno odsutni života svakoga od nas. Naša se lomljivost može izraziti na različite načine, ali ne postoji ni uvreda, ni zločin, ni rat čije sjeme nije u našem vlastitom srcu.

Kad bi jedino značenje ove prispodobe bilo da ljudi griješe, a Bog oprašta, lako bih mogao pomisliti da su moji grijesi izvrsna prilika za Boga da mi pokaže svoje oproštenje. U takvom tumačenju ne bi bilo nikakvog izazova. Prepustio bih se svim slabostima, nadajući se da će Bog vjerovatno zažmiriti pred njima i pustiti me da uđem u dom što god da sam učinio. Takav sentimentalni romantizam nije poruka Evanđelja. Jer, kada pripadamo Bogu koji nas ljubi bez uvjeta, tada možemo živjeti poput njega. Veliko obraćenje na koje nas Bog poziva jest prelaz od pripadnosti svijetu na pripadnost Bogu. Kada se jednom nađemo u Božijem domu kao sinovi i kćeri njegove porodice, moći ćemo biti poput njega, ljubiti poput njega, biti dobri poput njega, brinuti se poput njega.

Čitajući priču o izgubljenom sinu, riječ “brzo”, kojom otac potiče svoje sluge da za njegovog sina donesu haljinu, prsten i sandale, izražava puno više od obične ljudske nestrpljivosti. Ona izražava božansku zauzetost da uspostavi novo kraljevstvo koje je bilo pripravljeno od postanka svijeta. Nema sumnje da otac želi veličanstvenu gozbu. Zaklati tele, ugojeno za posebnu priliku, pokazuje koliko otac želi ukloniti sve zapreke i pružiti svome sinu svečanost kakva se dotada još nije slavila.

Očevo srce nije podijeljeno na više i manje. Njegov slobodni i spontani odgovor na povratak mlađega sina ne sadrži nikakve usporedbe sa starijim sinom. On, naprotiv, žarko želi s njime podijeliti svoju radost. To teško mogu razumijeti. U svijetu koji neprekidno uspoređuje ljude svrstavajući ih u više ili manje inteligentne, više ili manje privlačne, više ili manje uspješne, nije lako vjerovati u ljubav koja to ne čini. Kad čujem da nekoga hvale, teško mi je ne misliti o sebi kao manje dostojnom hvale.

Kad čitam o dobroti i plemenitosti drugih ljudi, teško mi je ne pitati se jesam li ja tako dobar i plemenit kao oni. I kada vidim trofeje, nagrade i priznanja dodijeljena određenim osobama, ne mogu izbjeći da se ne upitam zašto se to meni ne događa. Svijet u kojem sam odrastao, jest svijet tako ispunjen bodovima, ocjenama i statistikama da se svjesno ili nesvjesno uvijek pokušavam uspoređivati s drugima.

Kako bi Einstein opisao zalazak sunca? A kako bi Beethoven opisao taj isti zalazak sunca? Ako se Einstein i Beethoven razlikuju u njihovim doživljajima zalaska sunca, da li bi jedan od tih opisa bio pogrešan? Ili, da li dva opisa iste situacije mogu biti – ispravna?

Ono što Rembrandtovu portretu oca daje takvu neodoljivu snagu, jest to što je ono najbožanskije uhvaćeno u najljudskije. Ja vidim napola slijepog starca s brkovima i razdijeljenom bradom, obučenog u odjeću izvezenu u zlatno i tamno crveni plašt, koji svoje široke i ukočene ruke stavlja na ramena svoga sina povratnika.

Čini se da su ruke koje dodiruju ramena povratnika instrumenti očeva unutarnjeg oka. Gotovo slijepi otac vidi nadaleko i naširoko. Njegov pogled je pogled vječnosti. Pogled koji obuhvaća cijelo čovečanstvo. To je pogled koji razumije izgubljenost muškaraca i žena svih vremena i mjesta, koji u beskrajnom milosrđu poznaje trpljenje onih koji su odlučili napustiti dom i koji su isplakali okean suza, zarobljeni tjeskobom i agonijom. Očevo srce gori od neizmjerne želje da svoju djecu dovede kući.

Radost, koju je donio dramatični povratak mlađeg sina, ni u kojem slučaju ne znači da je stariji sin manje voljen, manje cijenjen, manje omiljen. Otac ne uspoređuje svoje sinove. On obojicu ljubi potpunom ljubavlju, a tu ljubav izražava u skladu s njihovim osobnim putovima. Ali, izvan Božje kuće, braća i sestre, supruzi i supruge, prijatelji postaju suparnici, pa čak i neprijatelji, jer se u svakome od njih neprestano talože ljubomore, sumnje i zlovolje.

Stoga, ne iznenađuje da u svojemu gnjevu stariji sin prigovara ocu. Njegovo samopoštovanje bolno je ranjeno očevom radošću, a vlastita mu srdžba ne dopušta da onog podlaca koji se vratio prihvati kao svoga brata. Obojicu promatra kao strance koji su izgubili svaki osjećaj za stvarnost upuštajući se u posve neprikladan odnos, s obzirom na stvarne činjenice u životu rasipnoga sina. Stariji sin više nema brata, nema više ni oca. Obojica su mu postali strancima.