Put pravednosti

Dolazak Duha Svetog na dan Pentekosta je rodio novu, posebnu porodicu vjernika zvanu crkva. Izvorna grčka riječ za nju je „eklesia“, jednostavnog značenja: sabor, skupština, oni koji su pozvani i odvojeni. Danas riječ „crkva“ nema izvorno značenje. Štaviše, opterećena je pogrešnim konceptima bezbrojnih denominacija. Mnogi koji se nazivaju kršćanima, otvoreno svojim načinom života kaljaju ime Kristovo. Možda su religiozni, ali su daleko od istinskog i iskrenog odnosa sa Bogom. Nikada vjerom u Isusovu krv nisu doživjeli očišćenje od grijeha.

Dobra vijest je u tome da Bog poziva sve ljude iz svih naroda da se pouzdaju u njegovog Sina, i tako postanu novi ljudi, usvojeni u porodicu vjerujućih, kako bi proveli vječnost sa njim.

Većina svjetske populacije živi u strahu od usuda, zle sreće, bolesti i smrti. Mnoge brige nam dolaze zbog manjka novca za osnovne životne potrebe, za račune i dugove. Neki se boje crne magije sujevjerno pazeći na mnoge stvari, da ih ne bi urekli zli duhovi i oteli im sreću. Da bi se odbranili od svega toga lošeg, od duhova pakosti i pogroma, neki posežu za amajlijama, za vračkama, kako bi zaštitili i sebe i svoje, kao i prostore u kojima žive. U tu svrhu se koriste magijske formule i posebni napici. Bogu hvala, oni koji poznaju svog Stvoritelja i Otkupitelja, oni koji vjeruju u njega, nemaju potrebe posezati za svim ovim. Zašto?

Evo dijela pisma jednog tragaoca za istinom:

„Volio bih znati kako objašnjavate pojam 'pravda' u svjetlu izjave: 'Isus - Salalahu alejhi ve selem – umre umjesto nas za naše grijehe!' Znači li to da više nisam odgovoran za sva zla koja sam za života počinio? Ubica, koga naposljetku uhvate i privedu licu sudske pravde, biće pomilovan samo zato što je Isus platio umjesto njega... Teško mi je da prihvatim taj stav... Neka se svi ipak uputimo pravom putu.“

Dobro, hajde da se pitamo: da li je Isusova smrt na krstu za grešnike u skladu s pravdom? Može li Bog oprostiti čak i ubicama? Hajdemo poslušati neka svjedočenja „ubica” kojima je oprošteno i koji su preobraženi.

Možda ste pomilili: „Samo malo! Ako je Isus porazio Sotonu, grijeh i smrt za nas, zašto onda ljudi – pa i oni koji vjeruju u Boga – i dalje pate na mnoge načine? Zašto je naš svijet prepun zla i sukoba? Gdje je to obećanje oslobođenja i savršenstva?!“

Odgovor je u činjenici da Božiji drevni naum o djelovanju u istoriji svijeta podrazumijeva tri faze, tri perioda: Faza 1: Bog će svoj narod izbaviti od KAZNE koju zahtjeva grijeh. Faza 2: Bog će svoj narod izbaviti od SILE grijeha. Faza 3: Bog će jednog dana izbaviti svoj narod od PRISUTNOSTI grijeha.

Vjerovatno ste čuli za izraz: „Lako biti general poslije bitke!“ Naime, lako je gledati unazad kada se nešto već dogodilo i naknadno biti pametan. Od toga nikakve koristi. Ali pogled unazad radi sagledavanja stvari je vrlo poželjan kada je riječ o priči i poruci koju je Bog razvijao tokom dugog niza vijekova. Takav uvid u stvarnost nas čuva od nekoliko velikih zamki i pomaže nam razaznati šta je istina a šta laž.

Kao ljudi koji žive u eri nakon prvog Mesijinog dolaska na zemlju, blagoslovljeni smo da možemo imati mogućnost pogleda unazad, u istoriju, proučavati Sveto pismo i jasno vidjeti Božiji savršeni plan. S tim na umu, i imajući u vidu sve čemu smo do sada bili svjedoci na ovom našem putovanju kroz Sveto pismo, hajdemo se još jednom osvrnuti na knjigu početaka svega, na knjigu Postanka.

Sveto pismo nam kazuje da je Adam „potom umro“ i da je time okončana njegova ovozemaljska priča. Ništa drugačije nisu prolazili i ne prolaze svi njegovi potomci. Ovaj je epitaf čak pet puta ispisan u ovom poglavlju: “... potom umre... potom umre... potom umre... potom umre... potom umre...” Takva je priča grijehom zaraženih muškaraca i žena. Rodimo se, živimo, umremo i sahrane nas. I tako iz naraštaja u naraštaj, vijek za vijekom. Ali priča o Mesiji se na završava grobom.

Raspeće bješe i ostade najokrutnije izvršenje smrtne kazne ikada, a pod okriljem države i njenih zakona. Rimska imperija se na ovaj način obračunavala sa najokorjelijim zlikovcima. Raspeće je osmišljeno da osuđenika izloži najgoroj agoniji i najvećem mogućem poniženju. Nikada nisam vidio, a ne bih to ni volio, umjetničku predstavu bilo koje vrste – sliku, dramu, film – koja bi vjerno prikazala sramotu i agoniju koju je Isus istrpio na križu. Istorija jasno bilježi da su rimski vojnici sadistički tukli gole osuđenike, da su ih takve prikivali kroz ručne zglobove i pete. Smrt raspećem bješe užasna, spora i sramna agonija. Vijekovima prije pojave Rimljana i njihovog užasnog izuma raspeća, prorok David je opisao Mesijina stradanja na križu.

"Oblak je tek obećanje; kiša je ispunjenje" - arapska poslovica. Hiljadama godina unaprijed proroci su najavljivali da će Bog na zemlju poslati Spasitelja. I kako čitamo: „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga... “ Božiji su proroci pružili oblake obećanja. Isus iz Nazareta je bio Božija kiša ispunjenja. Stvoritelj svijeta se nije predomislio. „Evanđelje Božje – koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu...“ Sveto pismo su oblaci. Mesija je kiša.

Bog, koji je velik, istinski može sve što želi. Prorok bilježi njegove riječi: „Gle, ja sam Jahve, Bog svakoga tijela! Meni ništa nije nemoguće!“ - Jeremija 32:27. I baš zato nijedan iskreni monoteista ne može poreći sljedeće: Bog može postati čovjek ukoliko to želi. Ako ima ičega što ne bi mogao u svojoj svemoći (osim protivrječiti svojoj prirodi), onda ne bi bio to što jeste. Zato nije pitanje: Može li Bog postati čovjek? Pitanje je: Izabire li Bog to, hoće li se očovječiti?

Budimo pošteni: kada je riječ o duhovnim istinama, jako smo loši učenici. Bog to dobro zna. Na svu sreću Bog je najstrpljiviji učitelj ikada, pa rado ponavlja iznova i iznova čak i najosnovnije istine. I to baš one koje je trebalo da naučimo godinama unazad. Da bi nam pomogao, u svoju svetu Knjigu je uvrstio stotine priča koje živopisno prikazuju jednu od najvažnijih istina. 

Oproštenje grijeha za našeg savršenog i svetog Stvoritelja nikada nije bilo nešto nebitno i jednostavno. Od trenutka kada je grijeh ušao u svijet, Bog je počeo s poukama grešnika: samo je krv jedina moguća i odgovarajuća žrtva koja može otkupiti i pokriti grijeh. To je jedini način da on, kao pravedni Sudija kazni grijeh a ne kazni grešnika.