Put pravednosti

Sveto pismo ne uljepšava živote proroka i ne sakriva nam njihove grijehe. Da su ti spisi samo ljudska umotvorina i rukotvorina, oni, ljudi sami bi nastojali sakriti, prešutjeti ili opravdati svoje greške i grijehe. Ali Pismo je Pismo zato što je zapis istine. Zato nas današnja priča i suočava s tim principijelnim pitanjem: „Zašto Sveto pismo sadrži i tako strašne priče?“

Mnogi su zavoljeli mladog Davida. Ali što su ga više voljeli, to ga je Šaul više mrzio. Ljubomora mu je obuzela srce i toliko opsjela, kontrolisala, da je uskoro mislio samo na jedno: kako se riješiti Davida. Šaul ga je proganjao svom svojom snagom. Davida je to jako potresalo. Dugih niz godina je bježao sa svojom družinom i krio se od ubilačkog kraljevog bijesa. Ipak, na mržnju nije uzvratio istom mjerom. Ali kako je to uspio?

Šaul i svi ratnici drhtali su pred Golijatom. Niko se nije usuđivao da mu izađe na megdan. Ali mladi David jeste. Suočio ga je, oborio i ubio. Odakle ova razlika između Davida i ostalih? David se nije uplašio ovog gorostasa od čovjeka jer se pouzdavao u Božiju snagu i djelovanje. Ostali, nažalost, nisu vjerovali i zato su se bojali.

Divovski ratnik – to je bilo ono što su Šaul i ostali ratnici jedino vidjeli ispred sebe. David je vidio Svemogućeg Boga. To je razlika suhe religije i srca vjere. Šaul i ostali su vjerovali običajno, ceremonijalno, a David iskreno iz dubine svoga bića. Mnogi misle da pripadaju Bogu samo zato što rođenjem ili ritualima slijede neku tradiciju, običaje ili ceremonije.

David je jedan od najviđenijih likova Svetog pisma. Spominje se poimence više od hiljadu puta. Znate li ko je on? Možda ga znate po onoj čuvenoj pobjedi nad Golijatom, kada je tog diva srušio jednim kamenom svoje praćke. Ili ga znate kao i proroka koji je napisao mnoge Psalme. Ali to svakako nije sve o njemu.

Slijedi predivna priča koja je kao cvijet usred nekog smetljišta. To je priča o divnoj mladoj ženi, koja nije bila Hebrejka, koje je odlučila vjerovati i slijediti Gospoda Boga uprkos sveg zla čitavog naraštaja kome je pripadala. Znala je ko je Gospod Bog Izraela, čula je o divnim čudesima koja su se desila u Egiptu. Znala je za Toru proroka Mojsija. Prosto, vjerovala je srcem sve to i prihvatala put pravednosti.

Nakon Mojsija, vođstvo naroda preuzima Jošua. Bog ga je već preko Mojsija postavio u tu službu. Sretali smo ga u nekoliko navrata u ranijim događajima i vidjeli da ga je krasilo potpuno uvjerenje u Božja obećanja, čak i onda kada većina Izraelaca nije željela vjerovati. Jošua je bio jedan od one dvojice uhoda koje su vjerovale Bogu nakon što su izviđale Kanaan. Ali rođeni narod ih zamalo nije kamenovao na smrt, jer prosto nisu htjeli prihvatiti njihova obeshrabrivanja za zauzimanje Kanaana. I danas taj isti čovjek stoji pred tim istim narodom, na onoj istoj granici Obećane zemlje.

Sveto Pismo je, naime, temelj koji je Bog sam postavio i po kome možemo provjeravati sve što čujemo: da li je od Boga ili nije. A učenje Svetog Pisma je suho zlato. Svako učenje suprotno njemu je neistinito. Sva božanska istina je u skladu, u potpunoj unutrašnjoj harmoniji. Naime, postoji samo jedno što Bog ne može uraditi - da protivrječi sebi samom.

Mojsije je jasno i glasno najavio dolazak jednog proroka, Hebrejina, koji će objavljivati Božiju riječ u punini i svetosti; proroka koji će biti posrednik između Boga i ljudi. Znate li ko je on, ko je taj prorok? Ko ima veći autoritet čak i od Mojsijevog? Ko je prorok koji je činio čudesa veća i od Mojsijevih?

Zašto je Bog poslao otrovnice na Izraelce? Zbog grijeha. Oporo su mu prigovarali, otpuživali ga čak, prezirali hranu koju im je davao. Zato je uslijedila oštra disciplina koja je mnoge usmrtila.

A gdje je bilo rješenje? Šta je narod trebalo da uradi i spasi se ujeda otrovnica? Da li su mogli nešto sami uraditi za sebe? Da upotrijebe neki melem, neku zaštitu? Ne, nisu. Pa šta im je onda ostalo? Jedino zavapiti Bogu. I to su učinili. No, Bog nije uklonio otrovnice. Uradio je nešto daleko bolje. Rekao je Mojsiju da izlije kip bronzane zmije i podigne je na stub, kako bi svako ko je ujeden – pogledavši vjerom u tu zmiju – ozdravio. To je bio njegov serum, njegov melem. Da, pogled vjere je donosio život.

Nevjerovati Bogu znači uraditi nešto opako što nosi opake posljedice. Ko god prezre, ko se god s nemarom ogluši o Božja obećanja proglašava i njih i Onog koji obećava za nepouzdanog, za lažova. Takvi ne mogu u Božje kraljevstvo.

Bog je zamislio poseban šator do zadnje pojedinosti, da bi Adamovi potomci znali kako da mu pristupe. Bog je svet i čovjek ne može bilo kako do njega. Šator sastanka je bilo rješenje za božansko prebivanje među grešnicima, uz propisani put i način prilaska Gospodnjoj svetosti i slavi. Šator je trebalo da bude slika, lekcija za mnoge buduće naraštaje o tome ko je i kakav je Bog, da dolazi kao Spasitelj na svijet radi našeg izbavljenja.