Put pravednosti

Šta su Izraelci radili dok su logorovali podno gore, čekajući Mojsijev povratak. Svi znamo da nije lako strpljivo čekati Boga. Lakše nam je da radimo po svome i oglušimo se na njegovu Riječ. E, baš to se i njima dogodilo. Uradili su nešto zapanjujuće, nešto što je Bog želio da se zapiše za našu pouku.

Evo jednog pitanja: koliko je grijeha naš rodonačelnik i praotac svih, Adam, načinio prije nego ga je Stvoritelj protjerao iz raja? Jedan. Da jedan jedini. Jedan grijeh je bio dovoljan da pukne spona sa Bogom i da se čovjek udalji od Stvoritelja. Naš nam grijeh ne da da budemo u blizini svetosti. Jedan grijeh navlači na nas smrt. Jedan grijeh je dovoljan da zavrijedimo vatru vječnog suda. Da, Bog je svet i ne poigrava se sa našim grijesima. Ne bagateliše ih.

Dakle, šta je svrha 10 zapovijedi? Da nas riješi grijeha? Ne, nipošto. Bog jasno i glasno odgovara: Zakon samo dovodi čovjeka do spoznaje da je grešan. Mogu li onda Adamova djeca savršeno slušati Boga u svemu što im zapovijeda? Može li bilo ko iz prljavog izvora uzeti čistu vodu? Ne, ne može. To je, zapravo, nemoguće, Sveto pismo nam poručuje da je svrha zapovijedi razotkrivanje grijeha. Bog i nije želio da nas njima spasi od suda. Ne, htio je da nam pokaže koliki smo grešnici, koliko smo osuđeni i koliko u potrebi za Spasiteljom.

Danas ćemo reći nešto o svakoj zapovijedi pojedinačno. Uporedićemo ih sa svojim životom, kako bismo vidjeli kako stojimo pred Bogom, pred Svetim. 

Ako stvarno želite sebe sagledati u svjetlu držanja 10 zapovijedi, postavite sebi sljedeća pitanja: Kakav je moj odnos s Bogom? Volim li ga svim srcem? Ima li Gospod prvo mjesto uvijek i u svemu u mom životu? 

Drugo: Kakav je moj odnos s ljudima? Volim li bližnje kao što sebe volim? Stavljam li njih i njihove potrebe prije svojih? Mislim li na bližnje kao što mislim na sebe? Činite li drugima ono što bi voljeli da čine vama?

U jednom trenutku Izraelci govore Mojsiju: „Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.“ Rekli su to olako jer nisu spoznali Božiju svetost. Mislili su kako svoju bogougodnost mogu postići ličnim podvizima i dobročinstvima a da im pri tom još uvijek srca žude za prolaznim grešnim užitcima ovog svijeta. Ali nakon što se Bog objavio na gori Sion sve se promijenilo.

Dakle, sada Izraelci počinju svoje putovanje od Egipta do Kanaana. Kanaan je zemlja koju je Bog obećao rodonačelnicima, Abrahamu i njegovim potomcima. Vidimo kako se Bog brinuo za svoje u pustinji. Prvo, lično je išao pred njima, vodio ih je kroz negostoljubivu pustinju tako što je boravio danju u oblaku a noću u vatrenom stubu. Drugo, svaki dan im je čudesno proviđao hranu i činio da voda izvire tamo gdje nije nikad.  Jedno je sigurno, da to nije radio, ne bi uspjeli preživjeti ove surove uslove.

Nakon svega što je uradio svom narodu, da li su mu vjerovali? Šta se desilo sa onim početnim proslavljanjem i zahvalnošću srca? Nestali su. Nisu mu više vjerovali. Čak su se okrenuli protiv njega samog. I kako je Bog reagovao? Svejedno im je iz ljubavi, milosrđa i trpeljivosti dao sve prema potrebama, i hranu i vodu. Jesu li Izraelci to zaslužili? Nisu. Jedino su zaslužili osudu. A zašto im je Bog onda uzvratio drugačije?

„Pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti.“ Šta to zapravo ovdje sada govore Izraelci? Zar ne vjeruju Gospodu? Zar onaj koji ih je izveo iz lanaca ropstva ne može da ih izbavi od oružane moći faraona? Naravno da može, ali strah i panika su činili svoje. Pred njima je bilo more, a sa strana su bili okruženi brdima. Trupe su jurišale iz Egipta pravo na njih, da ih ponovo zarobe ili sve pobiju. Šta raditi? Šta uopšte mogu? Ko i kako će ih spasti?

Da, sam Bog im je postao spasenje. Jedino što su mogli jeste bilo da slijede njegov put. Kroz nemoguće!

Da, konačno se to dogodilo! Faraon više nije imao kuda. Morao je pustiti Izraelce. Te noći su se Izraelci dali na izlazak, i to ne praznih ruku. Zapravo, bili su zatrpani darovima Egipćana, kao da su im time isplatili sve one neplaćene godine ropskog kulučenja.

Bog je bio odlučan da oslobodi Izraelce, dok je faraon bio odlučan da ih zadrži kao svoje robove. Faraon se pokušao nadmetati sa Bogom preko svojih vračeva. Na jednoj strani vidimo faraona sa svojim mudracima i vračevima; na drugoj strani vidimo Mojsija i Arona. Ipak, kroz sve što se desilo, vračevi su polako počeli shvatati neograničenu veličinu i silu Boga, dok se faraon i dalje opirao. Nastavljao je zatvarati svoje srce i zamišljati kako se može hrvati sa Bogom i pobijediti.

Faraon nije poznavao Boga. Faraon i svi ljudi Egipta su imali religiju, ali ne i odnos sa jedinim pravim Bogom. Njima je jedino bilo stalo da slijede religiju svojih predaka. Nije im bilo stalo da poznaju Gospoda, Boga Abrahama, Izaka i Jakova. Faraon i Egipćani su vjerovali u njihove običaje, idole, fetiše i vjerske vođe, ali nisu vjerovali u Gospoda i njegov plan.

Bog je svet. Kada je Mojsije vidio plamenove plamtećeg grma, on se približio da istraži i čuo je Božiji glas kako ga doziva. Zadrhtao je od straha i nije se usudio pogledati. Zašto je bio uplašen? Zato što je stajao u prisustvu Svetog Boga.

Većina ljudi ne poštuje Božiju svetost. Ne shvataju ko je Bog. Nisu prepoznali njegovu apsolutnu čistotu. Ovo vidimo u načinu na koji ljudi praktikuju grijeh i uživaju u njemu. Takođe vidimo kako mali značaj pridaju Božijoj svetosti kada nose religiju kao ogrtač, ali ne izučavaju Sveto pismo u cilju da razumiju Božiju istinu.