Put pravednosti

Što bi bilo kad bi Božijem djetetu danas neko rekao: “Želim da budeš u tijelu zdrav onoliko koliko si zdrav u duši” ili “Želim da uspijevaš u tijelu onoliko koliko uspijevaš u duhovnom životu”. Kad bi se ove želje ispunile, mnogi bi bili u bolnici, ili doživljavali neuspjeh za neuspjehom. Gaj je imao neke svoje vrijednosti. Gaj je vjerovatno bio bolešljiv, tj. čini se da ga neka bolest nikako nije napuštala. No, bio je čovjek čije duhovno zdravlje nije zavisilo od zdravlja tijela i prilika u kojima je bio.

Kada sam bio u srednjoj školi, moj profesor fizike je rekao da se sve sastoji od materije i energije. Hemičari su proučavali materiju, a fizičari energiju.  A biologija je bila kombinacija hemije i fizike. Ali sada naučnici znaju više. Sada se stvari kategoriziraju tako da se one sastoje od materije, energije i informacije. Nobelovac Dejvid Baltimor kaže: “Savremena biologija je informatička nauka.” DNK je živa zato što sadrži složene informatičke kodove.

Pavao je bio poznat po dubini misli, predanosti svom Bogu i punini Duha. Ali, u njegovom životu je bilo i drugačijih momenta. Znao je i za dno, a ne samo za vrh. Doživljavao je i kišne dane duše, a ne samo sunčane. Kada su ti kišni dani došli, ostajao je sam, prepušten samom sebi. Tek su ga se poneki sjećali i podupirali. Znao je cijeniti njihove žrtve i uvijek je imao iskrenu riječ priznanja. Jedan od takvih ljudi je bio čovjek po imenu Onezifor.

Kad nekoga vodi Božiji Duh, ni jedan put kojim ide, ni jedan način na koji radi nije štetan makar ga ostali prezirali. U stara vremena, ljudi su svojoj djeci davali imena koja su izražavala njihove želje, nade ili su bila vezana za neki događaj. Kad se vlastito ime razlikovalo od odlika čovjeka, ili je za čovjeka bio vezan neki događaj, dobivali su i nadimke. Nadimci su davani s razlogom. A kakav je onda razlog što su Josipa s Kipra nazvali Barnaba, što znači “sin utjehe”?

Jedna stara priča kaže kako su se dva dugogodišnja prijatelja našla u šumi, i kada je iznenada nasrnuo na njih medvjed, jedan je pobjegao na drvo a drugi, nespretan u veranju, ostao je dole. Legao je na zemlju i pretvarao se da je mrtav. Kažu da u takvim prilikama medvjed samo miriše čovjeka pa ga ostavi. Kad je medvjed ostavio ovog čovjeka i otišao, podrugljivo ga upita onaj drugi iz drveta: “Šta ti reče medvjed?” Nato će ovaj odozdo: “Rekao mi je da se klonim onih koji zaboravljaju prijatelja u nevolji.” 

Pravo prijateljstvo je u stanju da podnese najveće kušnje i najveća opterećenja. Priscila i Akvila su bili pravi prijatelji i to su dokazali svojim stavom kad su se pojavile nevolje. To je jedan simpatični bračni par, pa je vrijedno da ih bolje upoznamo.

“Neki naučnici su odlučili da razviju vrstu ribe koja može živjeti izvan vode. Izabrali su neke zdrave haringe, uzgojili ih, ukrstili, tretirali hormonima i hromozomima, te nisu propustili edukaciju. Rezultat? Haringa koja bi rađe umrla nego pokvasila rep. Najmanja pomisao na vlagu „novu haringu“ je ispunila strahom. Kontrola misli je odlično odradila posao, i možda osim haringe, svi su bili sretni. Sigurno će ovogodišnja najveća nagrada otići naučnicima koji su usavršili ovu bezvodnu ribu!” Poslušajte da saznate šta se dalje desilo u ovoj alegoriji.

Bog ne zaboravlja ničiji trud i ničije dijelo. Pred njim su vrijedni svi koji su povjerene zadatke ispunili savjesno i u punom predanju. Tako je u njima Bog mogao biti velik, pa su bili veliki i oni, iako su izgubljeni u sjenci velikih ljudi i velikih događaja. Kad neko radi ono što Bog hoće, može da bude miran jer sav rizik i sve garancije preuzima Bog. Filipov poduhvat je bio ravan bilo kojem novijem poduhvatu nekog misijskog društva.

Nardovo ulje se spravljalo od biljke nard koja je rasla na tibetanskoj strani Himalaja. Imalo je veoma ugodan i dugotrajan miris. Kažu da je jedna kap ovog ulja bila dovoljna da od nje miriše kuća godinu dana. Zbog svojih vanrednih i plemenitih osobina i zbog toga što je proizvodnja i prodaja bila povezana s mnogo teškoća, nardovo ulje je bilo veoma skupo i samo su imućni ljudi mogli sebi dozvoliti da imaju koju kapu kući.

Na nečije noge je prosuto puno ulja. Čak jedan litar, a ljudi okolo su rekli da je to vrijedilo više od 300 denara. Denar je bila dnevnica radnika u polju u to vrijeme, a prosuto ulja je vrijedilo koliko jednogodišnja zarada. Velika je ovo svota novca i ko bi samo znao, otkuda je ova skromna porodica našla toliki novac da kupi ovo ulje?

Kako su ljudi navikli da traže samo veliko, veličaju samo veliko i samo veliko priznaju, mnogo vrijednih dijela, mnogo značajnih događaja i mnogo požrtvovanih, ali bezimenih pada u zaborav. Niko ih ne uvažava jer nisu veliki. A oni su ipak veliki jer su bili u Božijoj službi, savjesni do kraja i u njima je Bog bio velik.

Pitamo se ko je bio čovjek koji je posudio Isusu magaricu i magare da na njima uđe u Jeruzalem? Ko je bio čovjek koji mu je ustupio svoju gostinjsku sobu da u njoj zadnji put večera sa svojim učenicima? Ko je bio čovjek koji mu je dozvolio da uđe u njegov vrt i da se bez smetnje moli?

U prethodne dvije emisije govorili smo o hipotezi o religioznoj evoluciji - špekulativnoj ideji da je čovjek izmislio koncept Boga i razvio tu ideju od štovanja duhova i politeizma u sofisticirano vjerovanje u JEDNOG Boga. 

Postavljali smo ovakva pitanja: Da li je čovjek stvorio ideju o Bogu? Ili je Bog stvorio čovjeka? Na obje strane je bilo mnogo nagađanja. Danas ćemo pokušati odgovoriti na to pitanje - uz neke čvrste dokaze.