Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail

U novoj epizodi Oslobođene razgovaramo s Marijom Ćulafić iz Yellow Bricka o ženskim odnosima, prijateljstvu, povjerenju, zavisti, ljubomori, podršci i svim onim neizgovorenim emocijama koje se ponekad kriju iza naših osmijeha i riječi: dobro sam.

Marija govori o ženama koje su obilježile njen život, oblikovale njene vrijednosti i utjecale na to kakva je danas kao osoba, majka i poslovna žena. Posebno mjesto u njenom životu zauzima majka, koju je oduvijek doživljavala kao heroinu. Ipak, s godinama je počela preispitivati obrazac žrtvovanja za druge koji je, kako primjećuje, i sama naslijedila. 

- Moja mama je za mene bila heroina. Danas, kada gledam malo osvještenije, vidim da je to bila heroina koja živi svoj život kroz žrtvu za druge. Često se zapitam koliko sam toga i sama prenijela na sebe i koliko danas živim iz dužnosti, a ne iz vlastitih izbora i želja, ističe Marija. 

Veliki utjecaj na nju imala je i mlađa sestra, koja je gluhonijema od rođenja. Upravo kroz odnos s njom Marija je još u djetinjstvu naučila osnove neverbalne komunikacije, a to iskustvo kasnije je postalo važan dio njenog profesionalnog puta. 

- Danas se znam baviti komunikacijom i zato što nekada s njom nisam mogla komunicirati, otkriva Marija.

Osim majke i sestre, važnu ulogu u njenom životu imaju i prijateljice, koje su mnogo više od osoba s kojima dijeli svakodnevicu. One su njena podrška, savjetnice, coach-evi, psihoterapeutkinje, ali i svojevrsni investitori u njen lični i profesionalni razvoj.

Zašto žene često mogu prepoznati da nešto nije u redu čak i kada druga osoba tvrdi da je dobro? Odgovor se, prema riječima Marije Ćulafić, krije u sposobnosti prepoznavanja suptilnih promjena u komunikaciji, govoru tijela i tonu glasa. Marija objašnjava da se ta sposobnost u profesionalnom kontekstu naziva kalibriranje - vještina uočavanja sitnih promjena u ponašanju druge osobe koje mogu otkriti mnogo više od samih izgovorenih riječi. Dodaje da žene često vrlo dobro primjećuju promjene u tonu glasa, izrazu lica, pokretima i ponašanju, zbog čega mogu prepoznati da nešto nije u redu mnogo prije nego što druga osoba to otvoreno pokaže. 

Njena poruka je da komunikacija nikada nije samo ono što izgovaramo. Ponekad upravo ono što prešutimo, način na koji gledamo ili promjena u tonu glasa otkrivaju najviše o našem stvarnom emocionalnom stanju. 

Odnos svekrve i snahe često je tema brojnih porodičnih nesuglasica, a iza pojedinih sukoba kriju se mnogo dublji obrasci ponašanja koji se prenose s generacije na generaciju. Zašto žena koja je i sama nekada bila nečija snaha ponekad drugoj ženi postaje najveći izvor pritiska i neprihvaćanja? Ona ističe da je posebno zanimljivo, ali i zabrinjavajuće, što se takvi sukobi odvijaju upravo između žena koje bi, na osnovu vlastitih životnih iskustava, mogle imati više razumijevanja jedna za drugu. 

Kao jedan od razloga za ovakve obrasce ponašanja navodi duboko ukorijenjene patrijarhalne vrijednosti, koje se često prenose s koljena na koljeno i postaju dio porodičnog i društvenog naslijeđa. Za žene koje takve obrasce održavaju Marija koristi izraz čuvarice patrijarhata.

- To su kandže patrijarhata. Kada se žena tako ponaša, ja ih zovem čuvaricama patrijarhata. To je nešto neosviješteno, prenosi se s koljena na koljeno, živi u kolektivu i niko ne smije dovesti u pitanje takav sistem, objašnjava Marija.

Odgovornosti žena je da prepoznaju naslijeđene obrasce ponašanja i odluče da ih ne prenose dalje. 

Podrška među ženama ne podrazumijeva samo razumijevanje vlastitih iskustava nego i spremnost da se prekine krug kontrole, rivalstva i povređivanja, zaključuje Marija. 

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Od prve prodaje jaja prijateljima i poznanicima do dvije farme sa hiljadama koka. Tako izgleda poduzetnički put Zdravka Perića i njegovog prijatelja Nemanje Makića, koji su prije nepune tri godine odlučili pokrenuti vlastiti posao u poljoprivredi. O počecima, greškama, marketingu i izazovima života na selu Zdravko je govorio u novoj epizodi podcasta Životna škola.

Iako je veliki dio života proveo u sportu, Zdravko je oduvijek želio imati vlastitu farmu. Sa Nemanjom, kojeg poznaje još od gimnazijskih dana, godinama je razgovarao o pokretanju biznisa. Prvo su naručili 120 pilića, ali ih je dočekalo iznenađenje, stigle su odrasle koke koje su gotovo odmah počele nositi jaja.

Umjesto nekoliko mjeseci priprema, morali su odmah pronaći kupce. Počeli su prodajom poznanicima, a zatim su krenuli od vrata do vrata, noseći kartonske korpice sa po pet jaja i logotipom svoje farme.

Prve ozbiljnije investicije uslijedile su kada je broj koka porastao na 600. Danas imaju dvije farme, jednu kod Bijeljine i drugu u Lastvi Grbaljskoj, nedaleko od Budve.

Veliku ulogu u njihovom poslovnom razvoju odigrale su društvene mreže. Video u kojem se Zdravko i Nemanja pojavljuju na farmi postao je viralan, a broj pregleda premašio je milion.

- Možeš imati najbolji proizvod na svijetu, ali ako ga ne reklamiraš i ne pokažeš ljudima, istakao je Perić, procjenjujući da društvene mreže imaju između 70 i 80 posto zasluga za njihovu prepoznatljivost.

Ipak, iza uspjeha stoje i ozbiljni problemi. Kako su pogriješili sa nabavkom novog jata u vrijeme Vaskrsa, i kako su izgubili više od 400 koka.

Govoreći o položaju mladih poljoprivrednika, Perić je posebno ukazao na nedostatak finansijske podrške i probleme sa pronalaskom radnika. Naveo je primjer oglasa za vađenje krompira uz dnevnicu od 150 KM, plaćen prijevoz i hranu, koji je izazvao brojne negativne komentare.

- Svi mogu da proizvedu, ali kad dođe do te prodaje, tu je već problem, upozorio je.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Naš je gost, u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović, Asim Mujkić, dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Sociolog i filozof, doktor nauka, studente uči uvodu u filozofiju, predaje im etiku i političku etiku, a na evropskom master programu u Sarajevu i Bologni predaje filozofiju i ljudska prava. I što je jednako važno - ponaša se u skladu sa svojom nastavom: jedan je od rijetkih ovdašnjih profesora koji podržava studente i onda kada javno iskazuju svoja stajališta o vlasti. Bio je uz studente kada su tražili - i dobili - ostavku kantonalnog premijera nakon tramvajske nesreće 12. februara, u Sarajevu, u kojoj je smrtno stradao mladi umjetnik iz Brčkog Erdoan Morankić, a još četvero ljudi teško povrijeđeno. 

Banjalučani su slavili studentsku pobjedu: šta to znači za Dodika? Koliko je ovaj beogradski trijumf protiv Vučića oslabio lidera SNSD-a?

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Dvije žene imaju po 45 godina, obje teže 65 kilograma i imaju isti indeks tjelesne mase. Međutim, jedna ima više mišića, snažnija je i u boljoj kondiciji. Jesu li jednako zdrave? Upravo ovim pitanjem počinje nova epizoda podcasta (Ne)poznato o ljudskom tijelu, u kojoj je gošća Mirela Anić, kineziologinja, kondicijska trenerica i međunarodna edukatorica.

- Nisu, i to će pokazati godine koje su ispred njih, odgovara Anić, objašnjavajući da će žena koja ima više mišića i bolju kondiciju u kasnijim godinama imati funkcionalniji život i bolji zdravstveni status, pod uslovom da se postojeće razlike zadrže.

U razgovoru se posebno osvrće na činjenicu da mnoge žene zdravlje i dalje poistovjećuju s mršavošću i izgledom. Društvene mreže i nametnuti ideali, smatra, održavaju uvjerenje da je poželjno imati istu kilažu kao u dvadesetim godinama, iako fizička sposobnost govori mnogo više o kvalitetu života.

Anić ističe da su četrdesete godine važan period za promjenu životnih navika. Razvoj mišićne mase, snage, izdržljivosti, ravnoteže i aerobnog kapaciteta može značajno utjecati na to kako ćemo funkcionisati u šezdesetim i sedamdesetim godinama.

- To je cijeli životni stil. To je promjena prioriteta i postavljanje granica, poručuje Anić.

Ipak, naglašava da ni nakon menopauze nije kasno za napredak. Žene i tada mogu razvijati mišiće, povećavati snagu i unapređivati fizičke sposobnosti, ali program mora odgovarati njihovom zdravstvenom stanju, mogućnostima i sposobnosti oporavka.

Jedna od važnih tema razgovora jeste popularnost pilatesa. Anić, koja se pilatesom bavi više od 27 godina, objašnjava njegove prednosti za pokretljivost, stabilnost, koordinaciju i povezivanje disanja s pokretom. Međutim, upozorava da on sam nije dovoljan za razvoj svih sposobnosti potrebnih u kasnijim godinama.

- Kao što ne možemo ni radom s utezima dobiti sve, kaže Anić, naglašavajući potrebu za cjelovitim pristupom treningu.

Posebnu pažnju posvećuje stručnosti trenera i dijagnostici prije početka vježbanja. Govori o tome zašto žene ne bi trebale preuzimati tuđe programe s društvenih mreža i koliko je važno uzeti u obzir ranije povrede, porode, hormonalne promjene, disanje i opće zdravstveno stanje.

Na primjeru klijentice koja je deset godina nakon carskog reza imala probleme s dijastazom objašnjava zašto posljedice poroda mogu ostati važne i mnogo godina kasnije.

Razgovor donosi i odgovore na česte zablude: mogu li žene nakon menopauze povećati mišićnu masu, trebaju li dizati velike težine, je li hodanje dovoljno za zdravlje kostiju i treba li nakon pedesete više kardio treninga ili treninga snage.

Anić poručuje da početak ne mora značiti pet treninga sedmično. Važnije je pronaći održiv program, postepeno povećavati sposobnosti i svakodnevno se više kretati.

- Ja bih prvo htjela da uvedu jednu novu vrijednost, a to je da shvate da mi ne moramo završiti ili živjeti kao naše majke, da možemo imati puno vitalniji život i da to ovisi o nama, zaključuje Anić.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

U novoj epizodi podcasta U kontru sa Draganom Markovinom, razgovaramo s Draganom Komadinom, redovnim profesorom na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, dramaturgom i redateljem s bogatom karijerom te višegodišnjim umjetničkim savjetnikom Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru.

Razgovor otvaraju pričom o tome kako je Komadina iz ratom podijeljenog Mostara došao na studij u Sarajevo i ondje ostao raditi na Akademiji. Njegov životni put, od planova da studira Filozofski fakultet u Sarajevu, preko mobilizacije u HVO i ratnih godina provedenih u Mostaru, do odlaska na studij u Sarajevo među prvima nakon rata, govori o tome kako su normalni ljudi mogli ostati takvima i u nevremenu.

Markovina i Komadina razgovaraju o studiju i prilagodbi Sarajevu, Komadininom prvom odlasku u istočni dio Mostara kao novinara Radija Herceg-Bosne te priči o njegovu ocu koji je još 1994. godine, u vrijeme kada se gradom moglo prelaziti samo uz dokumente, otišao do Starog grada vidjeti što ima na Tepi.

U razgovoru se otvaraju i teme Komadinine karijere, prijepora oko izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, kultne predstave Ajmo na fuka, koju je napravio sa Sašom Oručevićem i Robertom Peharom, te Logorijade, posvećene dnevniku Ilije Jakovljevića iz Stare Gradiške.

Posebno mjesto zauzimaju pitanja mržnje u Mostaru, odnosa ljudi koji su nakon rata došli u grad prema drugoj strani i ljudima, zajedničkih predstava Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta u Mostaru te mogućnosti da se grad u dogledno vrijeme zaista sastavi. Koliko kultura i kultura sjećanja mogu pomoći u tom procesu i koliko su saradnja i razgovor važni u društvu koje je i dalje duboko podijeljeno?

Markovina i Komadina govore i o Zrinjskom, dokumentarnom filmu koji je Komadina snimio o tom klubu, kao i o tome dolaze li studenti iz Mostara u Sarajevo i vraćaju li se nakon studija raditi u svoj grad.

Iako na današnji Mostar i događaje koji su ga oblikovali ne gledaju na isti način, što tijekom razgovora nisu ni skrivali, ovaj razgovor pokazuje zašto je važno razgovarati i onda kada nema potpunog slaganja. Komadina vjeruje u stvari koje iscjeljuju i radi na njima. Nova epizoda podcasta U kontru donosi razgovor o Mostaru, ratu i njegovim posljedicama, kulturi, sjećanju, podjelama, ali i o ljudima koji, unatoč svemu, vjeruju da se može graditi nešto zajedničko.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Brigadni general James C. Fowler, zapovjednik NATO stožera u Sarajevu, gostujući u podcastu NATO-a za BiH, govorio je o potrebi povećanja ulaganja u Oružane snage Bosne i Hercegovine, njihovoj modernizaciji i važnosti osiguravanja stabilnog proračuna za razvoj obrambenih kapaciteta države. 

Osvrćući se na složenu političku situaciju u BiH i mogućnost postizanja dogovora o većim izdvajanjima za vojsku, general Fowler izrazio je nadu da će nadležne institucije prepoznati važnost i vrijednost Oružanih snaga te njihovu ulogu u službi države i njezinih građana. 

- Nadam se da će vlasti prepoznati vrijednost Oružanih snaga i razumjeti što one znače za ovu državu, poručio je Fowler.

Kao jedan od konkretnih primjera njihove važnosti izdvojio je angažman pripadnika Oružanih snaga BiH tijekom šumskih požara, kada su vojni helikopteri i vojnici na terenu danima sudjelovali u akcijama gašenja i sprječavanja širenja vatre. Podsjetio je na kontinuirane operacije koje su trajale oko 45 dana, tijekom kojih su helikopteri izbacivali vodu na požarišta u planinskim područjima, dok su vojnici na terenu pomagali u borbi protiv vatrene stihije.

- To je iznimno korisno za ovu državu. Oružane snage spremne su obavljati takve zadaće i pružati pomoć kada je to potrebno, istaknuo je zapovjednik NATO stožera u Sarajevu. 

Govoreći o modernizaciji vojske, Fowler je naglasio da je za razvoj sposobnih i održivih Oružanih snaga nužno osigurati odgovarajuća financijska sredstva. Upozorio je kako se, bez stabilnog proračuna, otvara pitanje opsega i strukture vojske, njezine održivosti te mogućnosti prilagodbe raspoloživim sredstvima. 

Prema njegovim riječima, NATO-ov cilj izdvajanja dva posto bruto domaćeg proizvoda za obranu predstavlja važan orijentir i za Bosnu i Hercegovinu. 

- Kada bi Bosna i Hercegovina izdvajala dva posto BDP-a za obranu, imala bi vrlo sposobne Oružane snage i bila bi na razini svojih partnerskih zemalja, ocijenio je Fowler. 

Uspoređujući izdvajanja za obranu u regiji, naveo je kako se u Bosni i Hercegovini izdvaja oko 0,7 posto BDP-a, dok je za Srbiju naveo približno jedan posto. Istaknuo je da, unatoč ograničenim sredstvima, Oružane snage BiH ostvaruju značajne rezultate i pružaju više nego što bi se moglo očekivati s obzirom na resurse kojima raspolažu.

- S obzirom na ono što im je na raspolaganju, mislim da daju više nego što imaju“, poručio je. 

Fowler je izrazio optimizam da bi s uspostavom novih vlasti moglo biti prostora za razgovore o povećanju obrambenog proračuna i stvaranju sposobnih oružanih snaga koje su potrebne Bosni i Hercegovini. 

Članstvo u NATO-u za Bosnu i Hercegovinu predstavljalo bi veliku priliku ne samo u sigurnosnom i političkom smislu nego i u pogledu gospodarskog razvoja, privlačenja investicija i otvaranja novih radnih mjesta, istaknuo je to brigadni general James C. Fowler, govoreći o konkretnim koristima koje bi članstvo u Sjevernoatlantskom savezu donijelo jednoj manjoj državi poput Bosne i Hercegovine. 

Fowler smatra da bi ulazak BiH u NATO značio snažnije sigurnosne garancije i veću stabilnost, što bi pozitivno utjecalo i na povjerenje domaćih i stranih investitora. 

- Mislim da bi članstvo u NATO-u bilo ogromna prilika za ovu zemlju, poručio je Fowler, podsjećajući da su među susjednim i regionalnim državama koje su već postale članice Saveza Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija.

Prema njegovim riječima, iskustva država koje su pristupile NATO-u pokazuju da sigurnost i politička stabilnost stvaraju povoljnije uvjete za gospodarska ulaganja. Kao ilustraciju naveo je podatak da je u pojedinim primjerima, u razdoblju od pet godina nakon ulaska u NATO, zabilježen rast BDP-a od približno 50 posto.

- NATO jamči sigurnost i stabilnost, a to su čimbenici koji potiču ulaganja u neku zemlju, objasnio je Fowler.

Dodao je kako približavanje euroatlantskim integracijama podrazumijeva i provedbu važnih reformi, veću transparentnost institucija te transparentnije poslovne procese i financijske transakcije. Sve to, smatra, može dodatno ojačati povjerenje investitora i stvoriti uvjete za dugoročan gospodarski napredak.

Govoreći o mogućim učincima takvog razvoja na Bosnu i Hercegovinu, Fowler je ocijenio kako bi eventualni gospodarski rast usporediv s primjerima pojedinih članica NATO-a predstavljao izniman iskorak za državu.

Fowler je naglasio kako u Bosni i Hercegovini vidi veliki potencijal, ali i snažne obiteljske veze i osjećaj zajedništva koji, prema njegovu mišljenju, predstavljaju važnu vrijednost društva. 

- Znam da bi mladi ljudi, kada bi imali priliku birati između ostanka u svojoj zemlji i odlaska u inozemstvo, radije ostali ovdje. Ovo je sjajna zemlja s iznimnim mogućnostima, kazao je Fowler.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Kada je kao student ekonomije u Zagrebu ugledao oglas za amatersko pozorište, Goran Bogdan nije imao razrađen plan glumačke karijere. Prijavio se, kaže, iz inata sebi, želeći da se suoči sa stidljivošću i introvertnošću. Godinama kasnije, iza njega su uloge u seriji „Fargo“, filmu „Otac“ i kratkometražnom ostvarenju „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, nominovanom za Oskara. 

Gost nove epizode podcasta Opet Laka govori o putu od odrastanja u Širokom Brijegu do međunarodnih produkcija, ali i o sumnjama, pogrešnim odlukama i potrebi da, uprkos svemu što se događa, sačuvamo vjeru u čovjeka.

Glumu je upisao sa 26 godina, a ozbiljnije počeo snimati u ranim tridesetim. Što se duže bavi tim poslom, objašnjava, više prostora vidi za učenje. Danas se zato tjera da gleda vlastite izvedbe, iako je ranije osjećao stid i otpor.

- Imaš te neke osjećaje šta može bolje, barem malo, kaže Bogdan.

Različite produkcije donijele su mu različita iskustva. Tromjesečne pripreme za „Oca“ Srđana Golubovića pamti kao jedan od najljepših procesa u karijeri. Na snimanju „Farga“ dočekali su ga velika hladnoća, drugačiji način rada i očekivanje da na set dolazi potpuno spreman. Posebno izdvaja odnos Ewana McGregora, koji je tokom jedne scene insistirao da ostane prisutan kao njegov partner, iako nije morao biti pred kamerom.

Govoreći o velikim produkcijama, najviše ističe jednostavnost: posao se obavlja mirno, pristojno i bez nepotrebne vike. A na dodjeli Oskara, kojoj je prisustvovao s ekipom filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, bio je i radoznali filmski zaljubljenik kojem je pomalo neugodno da se fotografiše sa zvijezdama.

Ljubav prema filmu razvijao je mnogo prije prvih uloga, gledajući filmove i radeći u videoteci. Knjigama su ga približili djed i majka, koji su mu davali novac za čitanje. Laka zato zaključuje da je književnost zavolio iz interesa, dok Bogdan uzvraća da knjige i dalje čita, samo mu više niko ne plaća. Danas se bavi i izdavaštvom, a vrijeme za razmišljanje o ulogama često pronalazi u automobilu, vozeći u tišini.

Razgovor otvara i pitanje reklame za kladionicu zbog koje je kritikovan. Bogdan priznaje da tada nije dovoljno razmišljao o toj odluci, bez uvjerenja da ubuduće neće griješiti.

Od lične odgovornosti Laka i njegov gost dolaze do Gaze, tuđeg stradanja i ravnodušnosti s kojom ga svijet posmatra. Uprkos tome, Bogdan ne odustaje od optimizma.

- I dalje vjerujem u čovjeka, govori, svjestan da čovjek, uz sve loše, baštini i dobro. Onima koji su ovdje odrasli, kaže, važno je da svjesno odaberu da im se ogorčenost ne useli u dušu, jer prepustiti se ogorčenosti i mržnji najlakše je - za ono drugo treba se potruditi.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Zašto žene i dalje nemaju ravnopravan položaj u politici, ko čini najvjernije biračko tijelo i koliko na izborne rezultate utiče zavisnost od javnih budžeta? O ovim temama u Oslobođenoj govorila je Dženana Alađuz, direktorica Fondacije Infohouse, upozoravajući na političku apatiju, stranačku lojalnost i potrebu da građani i građanke konačno počnu donositi odluke vlastitom glavom.

Govoreći o odnosu političkih stranaka prema građanima, Alađuz je istakla da je posebno frustrira osjećaj da političke strukture više ne doživljavaju one koji ne pripadaju njihovim čvrstim biračkim bazama. Smatra da se dio stanovništva u političkom životu tretira kao usputna pojava, umjesto kao ravnopravan učesnik u demokratskim procesima. Prema njenoj procjeni, jedan od razloga zbog kojih se politički odnosi u Bosni i Hercegovini teško mijenjaju jeste postojanje stabilnih biračkih baza koje godinama ostaju vjerne istim strankama. Alađuz smatra da dio tih glasača čine ljudi koji političke opcije podržavaju zbog vlastitih uvjerenja, identiteta i iskustava, dok drugi dio može biti vezan za stranačke strukture kroz zaposlenje i egzistencijalnu sigurnost. 

- Ovaj procenat ljudi koji su izašli na izbore, taman negdje dođe procenat osoba koje su po raznim osnovama na raznim javnim budžetima, kazala je Alađuz, iznoseći svoju procjenu o povezanosti izborne podrške i ekonomske zavisnosti od javnog sektora.

Ona je pojasnila da ne smatra kako su svi ljudi koji rade u javnom sektoru politički motivisani na isti način, niti da stranačka pripadnost automatski znači nekompetentnost ili nepoštenje. Ipak, upozorila je na problem kada zaposlenje ili druga vrsta koristi postanu razlog zbog kojeg građani osjećaju obavezu da godinama ostaju vjerni određenoj političkoj opciji.

- Ja razumijem, ne pravdam, ali razumijem. Ja bih im stvarno poručila, evo ovom prilikom: pa eto, 20 godina vraćate uslugu, dosta, poručila je, govoreći o ljudima koji su posao dobili posredstvom stranke i koji zbog toga osjećaju da joj duguju političku lojalnost.  

Pitanje političke odgovornosti i ravnopravnog učešća posebno je važno kada se govori o položaju žena u politici. Iako su žene prisutne u političkom životu, njihova zastupljenost na izbornim listama sama po sebi ne znači da imaju i stvarnu moć odlučivanja.

Ko zaista učestvuje u donošenju odluka, čiji se glas čuje i koliko su građani slobodni da biraju bez pritiska političkih i ekonomskih interesa? Ako se izborna podrška velikim dijelom održava kroz dugogodišnje navike, stranačku lojalnost i zavisnost od zaposlenja, prostor za nove političke snage i drugačije glasove postaje znatno uži. U takvom okruženju važno je ne samo koliko se žena nalazi na izbornim listama nego i imaju li stvarnu mogućnost da utiču na politike, prioritete i odluke koje oblikuju svakodnevni život građana. 

Alađuz je upozorila da žene koje svojim radom i zalaganjem doprinose strankama često ne dobijaju odgovarajuće mjesto na izbornim listama. Navela je primjer političarke koja je, usprkos značajnom angažmanu, na listu dospjela tek nakon direktne intervencije predsjednika stranke. 

- Unutar stranke se žene ne poštuju, a kamoli da ih poštuje šira javnost, kazala je Alađuz. 

Prema njenim riječima, žene koje nisu spremne slijepo slijediti stavove stranačkih lidera često su marginalizirane, dok se njihov doprinos svodi na formalno prisustvo. Takav odnos, smatra ona, odražava se i na širi društveni položaj žena, ali i na način na koji one počinju doživljavati vlastitu vrijednost i mogućnosti.

Govoreći o ženama na najvišim političkim funkcijama, uključujući dvije žene u Predsjedništvu BiH, Alađuz je istakla da joj nije dovoljno da žene budu samo brojčano zastupljene. Važno joj je da imaju prostor za samostalno mišljenje i mogućnost da konkretno utiču na odluke. 

- Željela bih da što više žena bude na pozicijama odlučivanja, da ne budu samo brojevi, nego da zaista mogu nešto promijeniti. Da budu na poziciji gdje će se njihova riječ zaista čuti, poručila je. 

Naglasila je da njihov mandat traje četiri godine i da još imaju priliku pokazati kakvu politiku žele voditi. 

Kao primjer navela je bivšu hrvatsku premijerku Jadranku Kosor i nekadašnju njemačku kancelarku Angelu Merkel, ističući da činjenica da je nekoga politički lider doveo na funkciju ne znači da ta osoba mora ostati pod njegovim utjecajem.

- Može te neko dovesti na poziciju. Eto, to je tvoj način, to je tvoj put, okej. Ali nemoj biti slijepa. Nemoj biti gluha, poručila je Alađuz, pozivajući žene na političkim funkcijama da djeluju samostalno i preuzmu odgovornost za vlastite odluke.

Na kraju, naglasila je da političke funkcije i odluke ostavljaju trag na ličnom integritetu svake osobe koja ih obavlja.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Ima jedan dio Bosne i Hercegovine, koji je po mnogo čemu drugačiji - u slučaju izbora to se ne odnosi na rezultate, već na način glasanja: u Brčko Distriktu, naime, birači se opredjeljuju za koju će entitetsku vlast glasati. 

Ovaj naš kutak na Savi ima BDP iznad 15.000 maraka po stanovniku i iznad je prosjeka zemlje, a godišnji proračun je 2026. gotovo 450 miliona. Per capita to je oko 5.500 maraka, ubjedljivo najveći u našoj zemlji. No, naš gost, podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović - osim što dolazi iz Skupštine Distrikta - zanimljiv je i po jednom svima značajnom podatku, najmlađi je zastupnik. Adnan Karamujić je rođen 26. maja 2003. godine, a s liste Naše stranke izabran je s nepunom 21 godinom. Danas je nezavisni poslanik, grafički dizajner, koji je nedavno skrenuo pažnju javnosti kada je šefa policije u Distriktu jasno upozorio kako nema prava birati na koja će zastupnička pitanja odgovarati.

Kako gleda na izbore u Srbiji? Šta je sa studentima u našoj zemlji, jesu li oni zadovoljni, pa se ne bune?

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

U novom izdanju podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom gostuje arhitekta Emir Salkić, autor postavke izložbe „DIASPONA - Dolazim kući“, otvorene 8. oktobra u auli Željezničke stanice u Sarajevu, u okviru međunarodnog arhitektonskog događaja „DIASPONA: Sarajevska škola arhitekture u svijetu“.

Izložba je nastala na inicijativu arhitekte Hasana Ćemalovića, a njen koncept razvijao je tim. Njihova ambicija bila je napraviti postavku koja će izaći izvan zidova Željezničke stanice, ali i izvan uobičajenih granica arhitektonskih izložbi. Umjesto predstavljanja arhitekture isključivo kroz panoe, makete i rendere, željeli su ponuditi iskustvo koje posjetioca uključuje na drugačiji način, potiče radoznalost i otvara prostor za razumijevanje arhitekture kao dijela svakodnevnog života.

- Godinama sam prilično rezervisan prema arhitektonskim izložbama. Ne zato što me arhitektura ne zanima, naprotiv, nego zato što izložbe koje bi mi trebale biti najbliže često ostanu zatvorene u vlastitom jeziku. Panoi, makete, renderi, ozbiljni ljudi koji ozbiljno gledaju ozbiljne projekte. Najbolje izložbe kojih se sjećam nisam samo gledao. Doživio sam ih. Nešto sam dotakao, čuo, pomirisao, kroz nešto prošao. Ponio sam iskustvo, a ne samo informaciju, kazao je Salkić.

Upravo je takav pristup obilježio i rad na izložbi „DIASPONA - Dolazim kući“, koja je zamišljena kao prostor susreta s arhitekturom i njenim značenjima, dostupan i onima koji nikada nisu otvorili arhitektonski časopis. 

- Nije nas zanimala još jedna izložba koja će arhitektima objašnjavati arhitekturu. Pokušavali smo napraviti nešto mnogo teže - izložbu koja će biti zanimljiva nekome ko možda nikada nije otvorio arhitektonski časopis. To je izložba o filozofiji arhitekture, istakao je Salkić.

Jedna od važnih tema podcasta bila je i njegova saradnja s Udruženjem „Srce za djecu oboljelu od raka“ te angažman na izgradnji Roditeljskih kuća u Sarajevu i Tuzli. Govorio je o tome kako je došlo do saradnje i koliko je važno da arhitektonsko znanje bude stavljeno u službu ljudi kojima je podrška najpotrebnija. Osvrćući se na svoj rad na Roditeljskoj kući, naglasio je da ga je uradio bez skrivenih motiva, otvarajući i šire pitanje društvene odgovornosti arhitekata i mogućnosti da arhitektura odgovori na stvarne ljudske potrebe.

Iako je arhitektura njegov profesionalni poziv, Salkić ne prestaje stvarati ni izvan projektantskog rada. Tehnologija mu je prijatelj, a slobodno vrijeme voli provoditi u radionici, praveći stvari vlastitim rukama. Tako je nastao Tochak, drveni balans bicikl namijenjen djeci uzrasta od dvije do pet, pa i šest godina, zavisno od njihovog razvoja. Ovaj projekat spaja njegovu sklonost tehnologiji, praktično znanje, kreativnost i ljubav prema ručnoj izradi, pokazujući kako ideje mogu dobiti sasvim konkretan oblik i pronaći svoje mjesto u svakodnevnom životu.

O tome kako se našao u svijetu izrade drvenih balans bicikala, šta ga pokreće da stalno istražuje i stvara te kako povezuje različite oblasti svog interesovanja, govorio je otvoreno i uz prepoznatljivu dozu humora.

- Uvijek kažem da sam jedini čovjek koji ima napismeno da je izmislio tochak (točak). Ako mi ne vjerujete, pogledajte na internetu, kazao je kroz smijeh.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...