Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail

Čemu se možemo nadati, a od čega trebamo strahovati? 

S nama je, u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović, još uvijek državni ministar spoljnih poslova, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Dino Konaković. Njegov angažman se u proteklom mandatu mjeri važnim povratkom naše zemlje u prijestonicu Evrope, ali i raskrinkavanjem kočničara euroatlantskog puta. U narednom sazivu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine izabran je za zastupnika, a NiP se - kako je sam već više puta rekao - nadao boljem rezultatu. 

Konaković je, gostujući u podcastu Direktno sa Vildanom, govorio je o izboru novog reisu-l-uleme, protekloj izbornoj kampanji, odnosima s Evropskom unijom, međunarodnom lobiranju Milorada Dodika i formiranju nove vlasti. Posebno se osvrnuo na tvrdnje o navodnoj podršci Saudijske Arabije secesiji Republike Srpske, dokumentaciju o lobističkim aktivnostima koju je dostavio američkim institucijama, ali i na odgovornost vlastite stranke za izborni rezultat.

Kakve naša zemlja ima odnose sa Saudijskom Arabijom? Kakav je odnos službenog Washingtona danas prema našoj zemlji? Šta je NiP dobio na izborima i šta planiraju?

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Irfan Mirza jedan je od vrhunskih stručnjaka za umjetnu inteligenciju i čovjek koji je svoje znanje stavio u službu Bosne i Hercegovine. Iako nije Bosanac po rođenju, BiH je njegovo opredjeljenje. Oženjen je Sabinom, porijeklom iz Donjeg Vakufa, s kojom ima tri sina, a njihova porodica danas je jedan od lijepih primjera bosanske dijaspore koja svoju zemlju predstavlja i promovira u Sjedinjenim Američkim državama.

Na konferenciji „Bosna i Hercegovina u doba umjetne inteligencije“ Mirza je govorio o pitanju koje će za našu budućnost biti presudno: ako sami ne predstavimo sebe u svijetu umjetne inteligencije, drugi će to učiniti umjesto nas.

Umjetna inteligencija uči iz podataka koji su joj dostupni. Ako o jednoj zemlji, njenoj historiji, kulturi i jeziku nema dovoljno kvalitetnih i vjerodostojnih podataka, njena slika u digitalnom svijetu može biti nepotpuna ili pogrešna.

Mirza je, u podcastu O prostoru sa Zecom i Vukom, naveo primjer Portugala. Zbog ogromne količine podataka na portugalskom jeziku koji dolaze iz Brazila, postojala je opasnost da umjetna inteligencija neke sadržaje pogrešno pripiše Portugalu. Zato su napravili vlastitu platformu Amália, nazvanu po velikoj portugalskoj pjevačici Amáliji Rodrigues, kako bi sačuvali i sistematizovali znanje o sebi.

I upravo je to ideja platforme koju Irfan želi postaviti za Bosnu i Hercegovinu.

Dao joj je radni naziv HALID. Ime je simbolično zbog Halida Bešlića, čija je muzika decenijama povezivala ljude ovog prostora, prelazeći granice, identitete i podjele.

Ali HALID može imati i drugo, savremeno značenje, kao akronim na engleskom jeziku: HALID - Heritage, Archives, Language, Identity, Data (baština, arhivi, jezik, identitet i podaci).

U tih pet riječi stane i sama ideja projekta: sačuvati naslijeđe, arhivirati znanje, zaštititi jezik, dokumentovati identitet i sve to pretvoriti u kvalitetne i dostupne podatke za budućnost.

Jer u svijetu umjetne inteligencije vrijedi jednostavno pravilo: ono čega nema u podacima, lako može postati nevidljivo. Čovjek je na ovim prostorima ostavio trag još prije 12.000-14.000 godina, crtežom u Badanjskoj pećini. Danas moramo ostaviti i svoj digitalni trag.

Ne budemo li adekvatno zastupljeni u novoj cloud memoriji svijeta, drugi će govoriti o nama. 

Zato, dok mi o sebi, oni o nama.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Nova epizoda Oslobođene donosi priče onih čiji se glas često ne čuje dovoljno. Među njima su i roditelji djece s poteškoćama u razvoju, koji se godinama bore za prava svoje djece, ne samo tokom djetinjstva, već i nakon njihovog 18. rođendana. U Bosni i Hercegovini brojni roditelji pokušavaju ostvariti prava koja im pripadaju zakonom, ali i osigurati uslove za dostojanstveniji i kvalitetniji život svoje djece. 

Koliko je taj put težak i šta se dešava kada sistem ne nudi dovoljno odgovora?

O tome govore dvije majke, Belma Alibegović Goran i Alma Mehanović, koje su, zajedno s udruženjem, pokrenule inicijativu i peticiju s ciljem ostvarivanja prava porodica djece s poteškoćama u razvoju. Koja prava traže, s kakvim se preprekama suočavaju i može li njihov glas donijeti promjene?

Belma je prve znakove da se razvoj njenog sina razlikuje od razvoja njegovih vršnjaka primijetila kada je imao dvije godine. Nije govorio, ljuljao se naprijed-nazad i posebno su ga privlačili predmeti koji se vrte.

- Dijete mi je imalo dvije godine i uopšte nije pričalo. Pretraživala sam po internetu i vidjela da djeca već sa dvije godine trebaju imati neki fond riječi. On nije imao nijednu, prisjeća se Belma. 

Iako je slušala savjete da će progovoriti i da je riječ samo o fazi, odlučila je potražiti odgovore.

- Čujete priče: "Ja sam se ljuljao, pa je prošlo, lijen je - muško je, progovorit će..." Ali valjda meni taj majčinski instinkt nije dozvolio da čekam šta će se desiti, kaže Belma.

Prvi pregledi nisu donijeli konkretne odgovore. Govorili su joj da je dijete još malo i da je rano za dijagnozu. Belma, međutim, nije željela čekati. Danas ima devet godina, a Belma ističe da je zadovoljna njegovim napretkom. Dijagnosticiran mu je disharmoničan razvoj s elementima autizma. 

Alma je majka tri djevojčice, 13-godišnjakinje i sedmogodišnjih blizanki koje, također, imaju dijagnozu disharmoničnog razvoja s elementima autizma. Njene blizanke još uvijek nisu verbalne, ne govore i nose pelene. Alma kaže da su prve znakove primijetili mnogo prije nego što su djevojčice dobile dijagnozu. Kada su imale oko dvije godine, odlučili su potražiti stručnu pomoć, ali tada nisu dobili odgovore koje su očekivali.

- Mi smo izgubili puno vremena zbog needuciranih ljudi. Kad su imale oko dvije godine odlučili smo potražiti stručnu pomoć. Međutim, nakon pregleda djevojčica, rekli su nam da njima nije ništa i da bi djevojčice do tri godine trebale pričati, prisjeća se Alma.

Iako su kao roditelji osjećali da nešto nije u redu, poslušali su savjet i sačekali. Alma smatra da je jedan od problema i nedostatak stručne podrške i edukacije u manjim sredinama, zbog čega porodice često gube dragocjeno vrijeme. Djevojčice već dvije godine idu u Udruženje, a dvije godine su radile i s logopedom. Ipak, napredak je, kaže Alma, mali.

Za roditelje djece s poteškoćama u razvoju, svakodnevni život često znači suočavanje s nerazumijevanjem i predrasudama. Belma kaže da ljudi uglavnom imaju razumijevanja kada se o autizmu i drugim razvojnim poteškoćama govori načelno, ali da je situacija drugačija kada se s takvim ponašanjem susretnu u svakodnevnom životu. Svi mi pričamo o dijagnozama, o stanjima, i svi nekako
suosjećamo. Ali kad dođe praktičan primjer, gdje treba pokazati tu empatiju i saosjećanje, onda to više nije ono o čemu smo pričali.

Belma se prisjetila i situacija iz igraonica i javnih prostora u kojima su joj ili njenoj porodici ljudi otvoreno poručivali da njeno dijete nije dobrodošlo.

- Imali smo raznih situacija gdje nam priđe žena u igraonici i kaže: On nije za ovu igraonicu, govori Belma.

Alma, zbog iskustava koja je imala, danas pažljivo bira kada će otići u igraonicu ili park. 

- Ako ću da ih izvedem u igraonicu ili u park, gledam kad ima najmanje gužve, zato što ni tu nismo dobro došli, kaže Alma.

Ističe da roditelji često umjesto podrške dobijaju pitanje: Zašto? Zašto njihova djeca idu na more, zašto izlaze kada je gužva i zašto su uopće prisutna u javnim prostorima. Za porodice poput njene, odgovor je jednostavan: i njihova djeca imaju pravo biti dio društva.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Mladi danas imaju pristup gotovo neograničenoj količini informacija, ali znati pronaći informaciju nije isto što i znati šta s njom uraditi. Upravo od te razlike počinje nova epizoda podcasta Životna škola, čiji je gost Jasmin Poturović, advokat s profesionalnim iskustvom u borbi protiv terorizma, korporativnom sektoru i namjenskoj industriji, ali i čovjek koji se više od dvije decenije bavi borilačkim vještinama.

Poturović se posljednjih godina posebno obraća mladim muškarcima, govoreći o disciplini, odgovornosti, samokontroli, snazi i potrebi da pronađu svoje mjesto i svrhu. U Životnoj školi otvorio je pitanje, ko danas dječake priprema za svijet odraslih?

Govoreći o odgoju, Poturović smatra da porodica vlastitu odgovornost ne može jednostavno prebaciti na državu. To objašnjava i na primjeru zahtjeva za vraćanje vojnog roka.

- Mi želimo na državu da prenesemo ono što mi kao porodica nismo uspjeli da instaliramo svojoj djeci, odnosno mladim muškarcima. Kao, naučit će ga vojska disciplini. Stani, zar to nije nešto što je trebao da ga nauči roditelj ili roditelji tokom odrastanja? Ja sam za to da porodica i društvo, kao šira društvena zajednica, preuzmu odgovornost na sebe i kažu: da, mi trebamo da naučimo tu djecu disciplini, govori Poturović.

Prema njegovom mišljenju, upravo porodica i šira zajednica trebaju djecu učiti disciplini i odgovornosti te ih pripremati za ono što ih očekuje u odrasloj dobi.

Veliki dio razgovora posvećen je borilačkim sportovima. Poturović smatra da oni mladom čovjeku mogu ponuditi mnogo više od sposobnosti fizičke borbe. Govori o prihvatanju poraza, disciplini, istrajnosti, kontroli vlastite snage, empatiji i odnosu prema autoritetu. Posebno naglašava značaj sportova punog kontakta, poput boksa, kikboksa, džuda, jiu-jitsua ili MMA.

- Ako ti dobiješ te batine i dođeš opet sutra na trening, to je početak ostatka tvog života. Jer neko te istukao, ponizio te, pod navodnicima te ponizio. Svi su vidjeli da si ti dobio batine. I ti si došao sutra po još. Čemu te to uči? Uči te da ne odustaješ, uči te disciplini, da moraš opet doći iako je teško, iako je problem, objašnjava Poturović.

Razgovor otvara i osjetljivu temu vršnjačkog nasilja, kao i pitanje kakve uzore dječaci danas pronalaze kada ih više ne vide u porodici ili neposrednom okruženju. Poturović smatra da je mladom muškarcu potreban autoritet koji će mu pokazati granice, strukturu i disciplinu, a idealno bi bilo da je to otac, iako tu ulogu, prema njegovom mišljenju, mogu imati i drugi bliski muškarci.

Jedna od centralnih tema epizode jeste i samo značenje muškosti.

- Muškarac je neko ko služi i štiti. Oduvijek. Jednostavno smatram da je muškarac neko ko ima svrhu. A ta svrha je da služi i da štiti, kaže Poturović i dodaje da muškarcu treba svrha veća od njega samog i kritikuje radikalni individualizam u kojem čovjek postaje usmjeren isključivo na vlastite potrebe, status i imovinu.

Od Marka Aurelija i stoicizma do obrazovanja, uličnog iskustva, roditeljstva i borilačkih vještina, razgovor pokušava odgovoriti na pitanje kako od dječaka napraviti odgovornog odraslog čovjeka.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Naša država Bosna i Hercegovina je izabrala. No, najveći pobjednik ovih izbora su nove tehnologije: Bosanci i Hercegovci su pokazali da - šta god o njima mislili oni za koje su glasali - nemaju problem sa aparaturom koja vraća povjerenje u demokratske procese. 

Naš gost u podcastu Direktno sa Vildanom Selimbegović je danas najtraženiji u Bosni i Hercegovini: Vehid Šehić, predsjednik Strateškog odbora Koalicije Pod lupom. Rođen je u Tuzli, u Sarajevu je diplomirao pravo, bio je tužutelj, advokat, sudija, član i predsjednik Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine, jedan od osnivača, a onda i predsjednik Foruma građana Tuzle, zapravo višedecenijski zagovornik prava, zakonitosti i pravde u ovoj zemlji, ali i regionu, dosljedni borac za ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom i koliko god to bilo nemoderno u današnjem populističkom svijetu - uporni zagovornik ljudskih prava i dosljedni borac za druge i drugačije. 

Šta kažu aktivisti Koalicije Pod lupom i koji su njihovi najvažniji zaključci? Koliki procent otpada na krađe? Kako bi objasnio uspjeh Stranke za Bosnu i Hercegovinu?

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Gotovo svaki pušač zna da je pušenje štetno. Upozorenja su na kutijama cigareta, o posljedicama se govori decenijama, a, kako kaže Danis Okić, čak i djeca vrlo rano znaju šta cigarete rade zdravlju. Pa ipak, milioni ljudi nastavljaju pušiti. Zašto?

Upravo je to pitanje u središtu nove epizode podcasta (Ne)poznato ljudskom tijelu, u kojoj Almir Maljević razgovara s Danisom Okićem, osnivačem platforme za borbu protiv pušenja i nikotinske ovisnosti, koji je, kako je navedeno u podcastu, pomogao više od 1.200 ljudi da se riješe ovog problema.

Okić tvrdi da objašnjenje nije u tome što pušači ne znaju koliko su cigarete štetne.

- Čovjek ne puši iz razloga zbog kojeg bi trebao da prestane. On ne pali cigaretu zato što je cigareta štetna ili nije štetna, nego zbog onoga što ona njemu prividno daje, govori Okić.

Kafa, obrok, pauza na poslu, druženje, stres ili trenutak u kojem treba vratiti koncentraciju vremenom postaju toliko povezani s cigaretom da ona, prema njegovom objašnjenju, ulazi u gotovo svaki dio svakodnevice. Pušač zato može istovremeno željeti prestati i imati osjećaj da bi bez cigarete izgubio nešto važno.

Okić ide i korak dalje. Kaže da ono što pušači često opisuju kao ljubav prema cigareti zapravo nije ljubav prema samom pušenju.

- Pušač ne voli osjećaj koji ima dok puši, nego voli tu cigaretu zato što mu ona uklanja onaj nelagodni osjećaj koji ima kad ne puši, pojašnjava on.

U razgovoru objašnjava i zašto cigareta može stvoriti privid da smanjuje stres ili vraća koncentraciju. Prema njegovom tumačenju, ona uklanja dio nelagode izazvane nikotinskom apstinencijom, dok problem zbog kojeg je osoba bila pod stresom ostaje.

Poseban dio razgovora posvećen je strahu od prestanka. Hoće li kafa ikada više biti ista? Hoće li osoba biti nervozna? Hoće li se udebljati? Šta će raditi s rukama? Kako će izaći s prijateljima i ne zapaliti?

Okić taj niz pitanja naziva „strahom od uspjeha“ i tvrdi da upravo pomisao na budućnost bez cigarete neke ljude zaustavi prije nego što uopće pokušaju.

Govoreći o fizičkoj apstinenciji, navodi da je njen vrhunac u prva 72 sata, ali naglašava da mnogo veći problem mogu predstavljati uvjerenja stvarana godinama ili decenijama. Zbog toga odbacuje ideju da je za prestanak potrebna ogromna snaga volje, potrebno je samo malo iskrenosti

Tema razgovora nisu samo klasične cigarete. Otvara se i pitanje vejpa, sistema zagrijavanja duhana, nikotinskih vrećica i načina na koji su novi proizvodi postali posebno privlačni mladima. Okić pritom pravi razliku između klasičnih cigareta i alternativnih proizvoda, ali upozorava da zajednički problem ostaje ovisnost o nikotinu.

U završnici epizode ruše niz čestih mitova, od tvrdnje da je najbolje postepeno smanjivati broj cigareta do uvjerenja da nakon 30 godina pušenja više nema smisla prestajati.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

U novoj epizodi podcasta U kontru sa Draganom Markovinom gostovala je fotografkinja, umjetnica i filmska autorica Dragana Jurišić. Sa Markovinom razgovarala je o prostoru bivše Jugoslavije, ličnim i porodičnim iskustvima, odlascima i povratcima, ratu i njegovim posljedicama, ali i o fotografiji, filmu i umjetnosti.

Komunikacija Dragane Jurišić i Dragana Markovine počela je prije više od deset godina, nakon objavljivanja njene knjige i fotoeseja „Yu: Lost Country“, nastalog kroz putovanje i istraživanje nekadašnje zajedničke zemlje. U razgovoru su se vratili na motivaciju za to putovanje, koja je dijelom proistekla iz čitanja knjige Rebecce West „Crno janje i soko sivi“, ali i na način na koji su joj zemlje i sredine bivše Jugoslavije izgledale tada, sa svim njihovim razlikama i sličnostima.

Jedna od tema bila je i njen odlazak iz Hrvatske, odnosno Slavonskog Broda, u Irsku. Dragana Jurišić govorila je o iskustvu kada joj je jedan hrvatski vojnik zamjerio na „srpskom“ imenu, ali i o Slavonskom i Bosanskom Brodu, o tome kako su ova dva grada funkcionirala prije rata i kako izgledaju danas.

Razgovor je otvorio i vrlo lične porodične teme. Draganin stan pogodila je granata, a ona je odrasla u hrvatsko-srpskom braku. Njen otac pobunio se protiv vlastitog oca, koji je bio izraziti nacionalista. Iz te porodične priče razgovor je prirodno prešao na Bosansku Posavinu, masovni odlazak Hrvata iz tog kraja i rijetke povratnike. Među njima su bili i Draganin djed i stric, koji su se vratili u Bosanski Brod.

Posebno mjesto u razgovoru zauzela je priča o Bijeljini i Hariju Džeksonu, odnosno Aljoši Musliju, čovjeku koji je u tom gradu držao fotografsku radnju i snimao lokalne westerne. Na njega je Draganu uputio njen otac. Istraživanje njegove priče kasnije je rezultiralo filmom “Balkanski kauboj” s kojim je Dragana Jurišić došla na sarajevski festival.

Upravo kroz Harijevu priču otvorila se i tema današnje Bijeljine – njene duboke demografske transformacije, odnosa prema ratnoj prošlosti, zločinima i sjećanju. Govorilo se o ljudima koji o ratu i zločinima govore gotovo lakonski, o relativiziranju i šutnji, ali i o pokušajima da se kroz umjetnost ponovo otvori prostor za sjećanje.

Bilo je, međutim, i mnogo vedrijih i dirljivih trenutaka. Jedan od njih vezan je za ponovno snimanje westerna u Bijeljini, kroz koje se u razgovoru pojavila i jedna drugačija slika grada i ljudi koji su u njemu živjeli.

Dragana Jurišić govorila je i o Harijevom tužnom kraju života, o bijedi, životu na ulici, nasilju i maltretiranju koje je pretrpio. Nakon što je svoju porodicu ispratio do granice, odlučio se vratiti u Bijeljinu. Želio je, kako je Dragana ispričala, saznati vlastiti kraj.

U razgovoru se tako otvorilo i pitanje kako razumjeti količinu zla i nasilja koja se dogodila na ovim prostorima, ali i koliko je teško danas govoriti o svemu što se dogodilo bez pojednostavljivanja i prešućivanja.

Dragana Jurišić i Dragan Markovina razgovarali su i o mogućem povratku, njenom životu u Irskoj i odnosima u Sjevernoj Irskoj. Bilo je riječi i o njenom prelasku iz fotografije u film, umjetničkim postupcima kojima se služi te o temama kojima se planira baviti u budućem radu.

Dragana Jurišić pripada generaciji ljudi koji su svoje duhovno i intelektualno formiranje prošli u Jugoslaviji, a zatim otišli jer nisu mogli prihvatiti novonastale podjele i stanje koje je nastalo nakon raspada zemlje. Ipak, njen umjetnički rad već godinama pokazuje snažnu potrebu da se tim prostorima vraća, da ih ponovo gleda, istražuje i pokušava razumjeti

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Je li lajkanje fotografija drugih osoba na društvenim mrežama prevara? Naizgled jednostavno pitanje nema jednostavan odgovor, smatra psihologinja Nermina Vehabović-Rudež, gošća nove epizode Oslobođene. 

Iza ovog pitanja krije se mnogo ozbiljnija tema: granice koje partneri postavljaju u svojim odnosima, kao i različita očekivanja o tome šta predstavlja prihvatljivo ponašanje. 

- Zapravo, svaki odnos je jedinstven, poseban, i mi ga kreiramo sa osobom, u stvari sa svojim ponašanjem prema osobi koja je preko puta nas, objašnjava Vehabović-Rudež. 

Prema njenim riječima, svako od nas ima određenu predstavu o tome kako bi ljubavni odnos trebao izgledati, ali te predstave često ostaju neizgovorene. Ona smatra da ljudi često u odnose ulaze s već formiranim "slikama" o tome kako bi njihov život i partnerstvo trebali izgledati. Ista situacija za jednu osobu može predstavljati ozbiljno narušavanje povjerenja, dok je za drugu potpuno beznačajna. 

- I onda je like za nekoga prevara, a za nekoga je samo neka socijalna interakcija koja nema neki značaj, pojašnjava ona.

Vehabović-Rudež naglašava da se granice u vezi ne mogu jednostavno nametnuti drugoj osobi. Umjesto toga, potrebno je razgovarati o tome šta određeno ponašanje znači svakom od partnera. 

- Partneri, da bi znali je li prevara, ne možete mu nametnuti da je nešto prevara ako se on tako ne osjeća, ali se otvara ogroman prostor za razgovaranje, a to nam nedostaje, kaže ona. 

Problem, kako ističe, nije samo u tome što neko lajkuje određene fotografije, već i u tome što partneri često ne razgovaraju o motivima koji stoje iza takvog ponašanja. Zato se pitanje "Je li like prevara" na kraju svodi na mnogo šire pitanje: šta su partneri dogovorili, gdje se nalaze njihove granice i koliko su spremni otvoreno razgovarati o ponašanju koje može utjecati na povjerenje u vezi.

Govoreći o tome šta se uopće može smatrati prevarom, Vehabović-Rudež istakla je da ne postoji univerzalna definicija koja će biti ista za svaki par.

- Ne mora da znači da je meni i vama ista stvar prevara, kazala je, objašnjavajući da prevara ne podrazumijeva nužno seksualni odnos.

Prema njenim riječima, prevara može biti "svaka radnja, ponašanje, emocija upućena trećoj osobi koja nije u odnosu s vama", ukoliko izlazi iz granica koje su partneri prethodno definirali. 

Vehabović-Rudež smatra da je ključno pitanje šta su partneri međusobno dogovorili i kakav su odnos izgradili. Ako su dvoje ljudi definirali svoj odnos kao partnerski ili bračni, onda je važno znati koje ponašanje smatraju prihvatljivim, a koje predstavlja prelazak granice. Ističe da se greška može dogoditi svakome, ali da učestalo prelaženje granica govori o ozbiljnijem problemu. 

- Kad neko izlazi iz toga stalno, to je probijanje granica. Prvo tuđih, ali onda i sopstvenih granica, jer tu je patnja obično uključena, navela je psihologinja.

Jedan od problema koje je izdvojila jeste činjenica da partneri često ulaze u brak bez prethodnog razgovora o tome šta očekuju jedno od drugog. Zato partnerima savjetuje da prije ili tokom zajedničkog života razgovaraju o tome šta za njih znači ljubav, kakvu ulogu očekuju od partnera i kako zamišljaju svakodnevni život. 

Prema njenim riječima, upravo nerazumijevanje i nedostatak prethodnog dogovora mogu biti razlog zbog kojeg neki brakovi vrlo brzo dođu u krizu.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović naš kolega Srđan Puhalo, politički analitičar, bloger, soroševac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, a kad režimu u Banjoj Luci zatreba i Bakirov Srbin. 

Rođen je u Foči, odrastao u Kalinoviku, srednju školu završio u Sarajevu, psihologiju diplomirao u Beogradu, magistrirao u Banjoj Luci, a doktorirao u glavnom gradu naše zemlje. Priznaje kako mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. 

Kako psiholog objašnjava ovu modu progona neistomišljenika? Ko je opozicija u Republici Srpskoj? Šta je spas za Bosnu i Hercegovinu?

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Bliži se vrijeme izložbe DIASPONA u auli željezničke stanice. 

DIASPONA je veliki životni projekat arhitekte Hasana Ćemalovića, nastao iz ideje da se „rasuti biseri“ sarajevske škole arhitekture i urbanizma, posijani po svijetu, okupe u jednoj zbirnoj izložbi.

U ovom razgovoru s Duškom Bogunovićem Amir Vuk Zec, u svom podcastu O prostoru sa Zecom i Vukom, prisjetiće se perioda studiranja od kada seže njihovo prijateljstvo, opisujući Bogunovića kao mladog asistenta koji je  donio novu energiju i otvorio tadašnjim studentima aktuelnu temu postmodernizma.

Amirov projekat bazena na Ilidži, u obliku ribe, otvorio je vrata toj novoj priči o arhitekturi. Duško se kasnije specijalizira za urbanizam i odlazi u Novi Zeland, gdje kao profesor i urbanista učestvuje u urbanim planiranjima. 

U podcastu će razgovarati o Duškovim  tekstovima o prostoru, posebno o nedovršenoj urbanizaciji Sarajeva i njegovom opisu Skenderije kao soft brutalizma.

Posebno je zanimljiva tema periurbanizma, odnosno perifernog urbanizma izvan zvanično planiranog. To je zanimljivo i za nas, jer je naš pojam nelegalne gradnje upravo to.

Duško govori o „neuređenim sistemima“ kao fleksibilnijim sistemima, koji se mogu brže oporaviti nakon prirodnih katastrofa, dok se komplikovani urbani centri oporavljaju mnogo duže.

Mi u Bosni i Hercegovini, sa svojom urbanom razrijeđenošću, možda smo i izlaz u ovim mijenama prirode koje su u najavi. Kako Duško reče, Bosna je rješenje, a ne problem. 

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...