Send us Fan Mail

Od Orašja, preko godina provedenih van BiH, do Sarajeva u kojem danas radi i stvara, put Tihomira Radića, poznatijeg kao Toshi Domaćin, ne prati klasičnu liniju muzičke karijere, nego niz iskustava koja su ga, kako i sam pokazuje, postupno vodila prema onome čime se danas bavi.

U novoj epizodi podcasta Opet Laka govori o tom putu, ali i o radu unutar kolektiva Helem Nejse, jednog od omiljenih sarajevskih i bh. muzičkih sastava, gdje je od samih početaka uključen u gotovo sve segmente muzičkog procesa. Izvan tog okvira, sarađuje i sa drugim izvođačima, a njegov rad se prirodno širi i na projekte koji izlaze izvan same muzike, uključujući i one koji se dotiču teatarskog prostora.

- Studio je najljepše mjesto na planeti, kaže Toshi, govoreći o prostoru u kojem nastaju pjesme i ideje koje su obilježile njihov rad.

Prisjećajući se početaka, vraća se na vrijeme kada je sa Helem Nejse ekipom radio u stanu na Grbavici, gdje je bio njihov prvi improvizovani studio.

- Počelo je slučajno, iz druženja. Nismo imali neku veliku ideju šta će to biti, ali evo - traje i danas, kaže.

Ta rečenica, ujedno, najbolje opisuje i način na koji je nastajao Helem Nejse: bez unaprijed postavljenog okvira, ali s kontinuitetom koji se s vremenom učvrstio kroz rad i publiku.
 
 Paralelno s muzikom, kolektiv je vremenom razvijao i druge projekte, šireći svoj izraz i izvan muzičkog formata. Tako nastaju i sadržaji poput animiranog serijala Bruca Braca Bruda Brada, kao i različiti edukativni i produkcijski projekti kroz koje su, svaki na svoj način, gradili prepoznatljiv autorski rukopis.
 
 Može li umjetna inteligencija zamijeniti suštinu umjetnosti, koliko je kontinuiran rad važan u svakom poslu i zašto je najveći blagoslov raditi ono što voliš, slušajte i gledajte u novoj epizodi podcasta Opet Laka.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

U novoj epizodi Oslobođene razgovoramo o majčinstvu bez uljepšavanja i bez filtera. Naša gošća, Magdalina Janković, magistrica farmacije i majka tri sina, donosi perspektivu koja spaja nauku i sirovo životno iskustvo.
Janković je govorila o najčešćim zabludama vezanim za trudnoću, porod i dojenje, ističući koliko dezinformacije oblikuju očekivanja žena.
- Jedna od najvećih zabluda o porodu jeste da mi tu nemamo nikakva prava, da se nas ništa ne pita, kao da smo objekt nad kojim se vrši radnja, a ne osobe koje rađaju, naglasila je Janković.
Dodaje i da je period nakon poroda često nerealno idealiziran:
- Svi očekuju da će te zapljusnuti talas ljubavi, ali realnost je da mame često ne znaju šta im se desilo i pitaju se zašto ne osjećaju to što su očekivale, kaže Janković.
Posebno se osvrnula na emocionalni i fizički oporavak.
- Dođeš kući, krvariš i plačeš; od bola, od radosti, od toliko pomiješanih emocija, dok novorođenče plače i ne spava, priča Janković.

Govoreći o dojenju, Janković naglašava da je jedna od najraširenijih zabluda sumnja u to da majka ima dovoljno mlijeka. Dodatni pritisak stvara pokušaj da se sve bebe uklope u iste standarde napredovanja, dok svakodnevno vaganje često postaje izvor stresa i nesigurnosti, umjesto podrške majkama.
Janković je iskreno govorila i o izazovima majčinstva i trenucima kada iscrpljenost preuzme svakodnevicu.

- Voljela bih da češće mogu reći "ne mogu više", ali nekad imam osjećaj da nemam tu opciju, jer smo sami i bez pomoći, priznaje Janković, dodajući da su takvi trenuci posebno teški kada briga o troje male djece u potpunosti zavisi od roditelja, i fizički i emotivno.
Njihov najstariji sin uskoro puni pet godina, a svakodnevica, kako kaže, zna biti preplavljujuća. Ipak, pokušava pronaći male načine da se resetuje.

- Dovoljno mi je pet minuta pauze da se vratim sebi, ili navečer, kad ih uspavamo, samo zagrljaj s mužem i osjećaj da ćemo uspjeti priča ona.
Govori i o realnosti roditeljstva, koja nije uvijek idealna:
- Nekad se sve svede na preživljavanje. Kad me pitaju kako je bilo, šta ste radili, kažem: preživljavali. I stvarno, nekad samo preživiš dan i id

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Možda smo predugo vjerovali da uspjeh zavisi isključivo od pojedinca, njegove ambicije i discipline. Međutim, šta ako ključ leži u sistemima u kojima radimo, u okruženju koje oblikuje naše ponašanje, pa čak i ličnost?

U novoj epizodi podcasta Životna škola gošća je profesorica Selma Kadić-Maglajlić, jedna od vodećih istraživačica u oblasti prodaje i prodajnog menadžmenta, koja danas radi na Copenhagen Business School. Koautorica je knjige Principi prodaje i pregovaranja, prvog savremenog udžbenika lične prodaje u Bosni i Hercegovini, koji povezuje globalne standarde sa lokalnom poslovnom praksom. Predaje i gostuje na univerzitetima u Austriji, Sloveniji i Norveškoj, a članica je i American Marketing Association i European Marketing Academy.

Njeno područje ekspertize obuhvata prodaju i upravljanje prodajom, etiku u prodaji, emocionalnu inteligenciju te utjecaj radnog okruženja na ponašanje zaposlenih, pa smo stoga i razgovarali o tome: može li posao promijeniti ličnost? Njeno istraživanje, provedeno na više od 26.000 ispitanika, pokazuje da može. 

- Međutim, u istraživanju koje smo napravili, mi pokazujemo da u prodajnom kontekstu, ukoliko su određeni kriteriji zadovoljeni, mi dovodimo u situaciju ljude da njihova neurotičnost raste. Odnosno, da ljudi u B2B prodaji mogu da povećaju svoj nivo neurotičnosti. E sad, kako se to dešava? Apsolutno ne znači da svi oni koji rade u B2B prodaji će sutra postati neurotični. Dakle, ukoliko je okruženje takvo da ima veliki nivo nesigurnosti i ukoliko ta nesigurnost je uzrokovana time da ljudi u prodaji kontinuirano pregovaraju sa kupcima koji su jako iskusni pregovarači, ukoliko je njihov način na koji su oni nagrađeni za svoj posao baziran na vrlo kompleksnom kvotnom sistemu, tj. imaju svoju platu koja s jedne strane ima fiksni dio, ali ima varijabilni dio, ali taj varijabilni dio je opet baziran na mnogo različitih parametara, objašnjava Kadić Maglajlić.

Poseban fokus stavljen je na razlike između poslovnih kultura. Dok je danski sistem baziran na povjerenju i ravnopravnosti, društva poput bosanskohercegovačkog često funkcionišu kroz hijerarhiju i formalne uloge. 

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Edis Mulalić jedan je od onih koji su uspjeli da svojim talentom, radom, predanošću i igrama za vrijeme aktivne karijere steknu status legende. 

Mulalić je za Željezničar nastupio na 323 zvanična susreta, što ga svrstava na peto mjesto po broju nastupa u historiji kluba.

U prvom dijelu podcasta (IN)Direkt sa Mulalićem, bivši fudbaler i trener plavih sa Grbavice govorio je o svom fudbalskom odrastanju na Grbavici, nastupanju za omladinske reprezentacije Jugoslavije i početku rata, koji ga je zatekao dok je nastupao na Evropskom prvenstvu.

- Bila je selekcija i treneri su bili ti koji su nas sve okupili na betonskom igralištu iza istoka. Bilo nas je 200. Smanjivali su broj dječaka, a onda su nam rekli da će nas obavijestiti ko je prošao dalje. Sve to traje dva-tri mjeseca. Ostalo nas je 30, ja nisam spavao dok je trajalo to iščekivanje. Bila su završna testiranja i da će biti spisak na mjestu današnjeg sjevera. Kada mi je otac javio da sam prošao, da sam drugi na spisku, primljen na selekciju, to je bilo ostvarenje sna, priča Mulalić.

Vasilije Čiko Radović jedan je od onih sa kojim je radio tokom svog omladinskog stasavanja, a kako sam kaže jako je važna bila disciplina i način na koji su učeni da vole Željezničar.

- Kada nam je Čiko rekao da idemo na šljaku sa betonskog igrališta, to je za nas bilo kao da idemo na Santiago Bernabeu. Kada ideš na šljaku, ti tada već misliš da postaješ igrač. Čiko je bio naš fudbalski učitelj, ali nas je učio i životu i pravilima, disciplini. Odgajani smo da budemo vojnici kluba, kaže Mulalić.

Odlazak u reprezentaciju grada Sarajeva, otvorio mu je put prvo prema reprezentaciji Bosne i Hercegovine, a potom i reprezentaciju tadašnje Jugoslavije. Zajedno sa Nenadom Miškovićem i Alenom Mešanovićem iz Željezničara otišao je na kamp, gdje je predstavljao BiH na turniru republika i pokrajina u Foči.

Nakon turnira u Foči izborio se zajedno sa Vedranom Pelićem i Hasanom Salihamidžićem za dres reprezentacije Jugoslavije, a potom je nastupio na Evropskom prvenstvu na Kipru u martu 1992. godine. Nije ni slutio da će mu odlazak na ovaj turnir i ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugosla

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

 Na današnji dan, prije ravno 81 godinu Sarajevo se radovalo slobodi, slavilo partizane i Valtera. 47 godina kasnije upravo tog 6. aprila shvatili smo da fašizam nije mrtav i da nam je rat i bukvalno na kućnom pragu. Napad na Ravno i Arkanovo divljanje po Bijeljini možda su se činili tamo daleko, a možda ni um nije mogao pojmiti da su tenkovi, smrt, granate, progoni i svi oni užasi koji su se sručili na Sarajlije u 1.425 dana opsade koja je uslijedila i bukvalno graničili s ludošću i pomračenjem svega što se civilizacijom zove. Neka se pamti: obruč oko Sarajeva tokom ta famozna 44 mjeseca, koliko smo bili glineni golubovi, u najboljim danima protezao se na 57 kilometara, a u onim najgorim na jedva 52. Na kotlinu je sručeno oko 50.000 projektila, u prosjeku 329 svaki dan.
Izbrisano je 14.011 života, među njima su i 1.601 ubijeno dijete. O ranjenima, prognanima, onima koji se i dan danas vode kao nestali, mogu se ispisati tomovi knjiga, jednako kao i o životu u gradu koji je odabrao da se brani, izdrži i opstane. I koji je kulturom prkosio agresiji.
Sa nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović danas jedan od najvećih krivaca tog otpora kulturom. Haris Pašović je reditelj, dramski pisac, producent, koreograf. 
reditelj u bivšoj državi, njegovo usavršavanje diljem svijeta i priznanja koja je osvajao zaslužuju puno više prostora nego ga imamo za nabrajanje, no Haris Pašović nije samo od ratnog MESS-a napravio svjetsko događanje, udario temelje Sarajevo Film Festivalu, već nam je 6. aprila 2012. pokazao i kako se pamti.
Šta se desilo sa ovim gradom? Otkud ideja o revitalizaciji MESS-a? 

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Da se ne zavaravamo, žene u sportu su u višestruko nepovoljnijem položaju kojeg karakterizira osjetna podzastupljenost na svim nivoima. Tek u kasnom 19. stoljeću žene su počele učestvovati u organizovanim sportovima. Ženski sport u Bosni i Hercegovini prošao je dug put, ali izazovi i dalje postoje, posebno kada je riječ o razvoju djevojčica i ulozi roditelja. 

Upravo o tim temama govorila je fudbalerka i dugogodišnja reprezentativka BiH Aida Hadžić, koja i u četvrtoj deceniji života aktivno igra profesionalni nogomet. Ono što je neobično za nju je da iza sebe ima karijeru bez ozbiljnijih povreda.

Tajnu za karijeru bez povreda ne pronalazi u ranim, strukturiranim treninzima, nego u slobodnoj igri. Prisjećajući se djetinjstva, naglašava da je najveći temelj sportskog razvoja zapravo jednostavan:

Nije joj bilo lako da se kao djevojčica opredijeli za fudbal, koji je dominantno muški sport.

- Nisam ni bila svjesna da postoje žene koje igraju fudbal. Mislila sam da sam nenormalna, naopaka. Tu sam među tim među tim dječacima, igram se i eto, ja sam ta. U Travniku sam vidjela da ima još djevojaka koje se bave time. Ali opet nije mi do mozga dolazilo da ću ja nekad nešto trenirati i da će mi to biti posao. Nisam imala tačnu predstavu o tome i fudbal sam doživljavala kao igru, nešto što ja volim. Tako da tek kad sam došla u Sarajevo i vidjela da ima ozbiljan klub, gdje se radi, gdje imaš propise, pravila, imaš treninge. Tek tada nekako postajem svjesna da je to je li ozbiljna priča, ispričala je Hadžić.

Posebno upozorava na greške roditelja, koji često žele rezultate, ali nisu spremni na disciplinu koju sport zahtijeva. Ishrana, san i oporavak, kako kaže, važniji su od samog treninga.

- Roditelji puno očekuju od djece, a vrlo malo ulažu u ono što je potrebno van treninga, govori Aida i objašnjava da se treba povesti računa o ishrani, snu, screentime-u i mentalnom zdravlju djeteta.

Hadžić naglašava i važnost snage, posebno kod djevojčica, koje se često „štede“ zbog pogrešnih uvjerenja. Nema potrebe za štednjom. Pojasnila je da trening kao trening ne treba da se razlikuje, samo će performanse biti drugačije.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

U najnovijem izdanju podcasta U kontru sa Draganom Markovinom, gostovao je dramaturg Adnan Lugonić i govorio, između ostalog, o predstavi „Gradonačelnik“. Riječ je o komadu posvećenom legendarnom mostarskom gradonačelniku Mujagai Komadini, u režiji Dine Mustafića, za koji Lugonić potpisuje tekst.

Razgovor je otvorio niz složenih pitanja - od političke odgovornosti i kolektivnog pamćenja, do odnosa savremenog društva prema vlastitom naslijeđu. Lugonić Komadinu ne tretira kao statičnu historijsku figuru, već kao živi problem našeg vremena. Njegov tekst istovremeno je duhovit, slojevit i provokativan, nudeći pogled na Mostar iznutra, ali univerzalnim jezikom koji nadilazi lokalni kontekst.

Govoreći o Mostaru, Lugonić ga opisuje kao grad snažnih kontradikcija - mjesto oštrih, direktnih ljudi, ali i izuzetne topline. 

- Svi ćemo mi proći, a Mostar će ostati, kaže Lugonić, izražavajući nadu da je duh grada preživio uprkos svemu.

Razgovor se dotakao i šireg društvenog konteksta Bosne i Hercegovine. Lugonić primjećuje da danas nisu najglasniji oni koji imaju šta za reći, već upravo suprotno, čime ukazuje na poremećen sistem vrijednosti u javnom prostoru. Generacijski jaz također je bio važna tema, dok starije generacije ostaju duboko vezane za historijske narative, njegova generacija, kako kaže, često želi živjeti neopterećena prošlošću. Ipak, priznaje da je taj diskontinuitet problematičan.

- Kao da smo neke stepenice preskočili, govori i pojašnjava da to otežava razumijevanje traumatičnih iskustava kroz koja je društvo prošlo.

Posebno snažan segment razgovora odnosio se na pitanje moralne odgovornosti i ratnih zločina. Lugonić otvoreno govori o nedostatku kajanja. 

- Ne vidim da zločinci traže oprost, ističe Lugonić naglašavajući koliko je suočavanje s prošlošću i dalje nedovršen proces. U tom kontekstu upozorava i na opasnost površne katarze: „Lažni plač je lažni plač - ne folirajmo katarzu.“ 

Prema njegovom mišljenju, istinska katarza moguća je samo kroz istrajavanje u teškim temama, bez uljepšavanja i izbjegavanja.

Osvrnuo se i na historijske narative poput ideje bratstva i jedinstva, za koju smatra da je č

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Aleksandar Srećković Kubura, pozorišni, filmski i televizijski glumac kojeg publika u regionu godinama prati kroz brojne uloge, u novoj epizodi podcasta Opet Laka otvara priču koja ide daleko izvan scene. Razgovor se kreće između umjetnosti i svakodnevice, između sistema u kojem živimo i načina na koji pojedinac pokušava da iz njega izađe ili ga barem redefiniše.

Od prvih susreta s muzikom i violončelom, preko glumačkog poziva, pa do života koji danas uključuje i vinograd, Kuburin put ne prati jednu liniju, nego konstantno preispituje šta znači živjeti smisleno i van unaprijed zadanih okvira.

U tom kontekstu, posebno se izdvaja njegovo razmišljanje o čovjeku i odgovornosti, gdje odbacuje pojednostavljene podjele na dobro i zlo. Ideju da je dobrota ili zlo nešto urođeno vidi kao zabludu, insistirajući na tome da se čovjek ne definiše jednom zauvijek, nego kroz stalni proces izbora i lične borbe.

Takav pogled povezuje i sa iskustvom glume, kroz koje je, kako objašnjava, učio kako da uđe u određeno stanje, ali i kako da iz njega izađe. Upravo tu, smatra, leži razlika između uloge i stvarnosti, jer u životu, za razliku od scene, rijetko postoji jasan izlaz iz onoga u šta čovjek upadne.

Društvo i sistem Kubura ne vidi kao stabilan okvir, nego kao prostor koji često nameće pravila bez stvarnog sadržaja. U tom odnosu između pojedinca i sistema, Kubura govori o potrebi da se život ne svede na puko prilagođavanje, nego da se u njemu pronađe prostor za lični izbor, odgovornost i smisao.

Upravo zato, njegov put od violončela do vinograda ne djeluje kao niz nepovezanih epizoda, nego kao pokušaj da se život organizuje mimo unaprijed zadatih očekivanja, između scene na kojoj je prepoznatljiv i svakodnevice u kojoj traži ravnotežu.

 Cijeli razgovor sa Aleksandrom Srećkovićem Kuburom gledajte u novoj epizodi podcasta Opet Laka.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Šta se zapravo krije iza iscrpljenosti koja nadilazi običan umor i prerasta u duboko psihološko stanje?
U novoj epizodi Oslobođene, psihologinja Elma Pašić govori o burnoutu, pritiscima koje sami sebi namećemo, perfekcionizmu i društvenim očekivanjima koja žene guraju da budu sve u isto vrijeme.
Kada borba za balans postaje neizdrživa, šta znači izgovoriti "ne mogu više" i kako prepoznati prve znakove sagorijevanja te naučiti postaviti granice bez osjećaja krivnje.
Istaknula je da ljudi, bez obzira na godine, često nisu sposobni prepoznati vlastite emocije. Iako razvijamo različite vrste pismenosti (digitalnu, medijsku ili financijsku) emocionalna pismenost ostaje zanemarena. Kako objašnjava, nemoguće je upravljati emocijama ako ne znamo šta tačno osjećamo.
- Da bismo negdje stigli, moramo znati gdje idemo. Isto je i s emocijama; ne možemo ih regulisati ako ih ne prepoznajemo, poručila je Pašić, naglašavajući da je imenovanje emocije prvi i ključni korak ka njenom razumijevanju i upravljanju.
Govoreći o emocionalnoj regulaciji, govorila je o sistemu preživljavanja, koji se aktivira u trenucima stresa i ugroze, kada dominiraju hormoni poput kortizola i adrenalina. Tada je fokus isključivo na "pregurati dan". Drugi je akcijski ili dopaminski sistem, usmjeren na postignuća i konstantno pomjeranje granica. On nas motivira da budemo produktivniji i uspješniji, ali nosi i rizik, nikada nema
kraja. Uvijek postoji "još nešto" što treba uraditi, što često vodi ka iscrpljenosti i sagorijevanju. Pašić upozorava da je stalna zauzetost postala svojevrsni statusni simbol. U društvu se često vrednuje pretrpan raspored, što dodatno pojačava pritisak, posebno kod žena koje su od malih nogu učene da svoju vrijednost dokazuju kroz rad i postignuća.
Zaključuje da je emocionalna pismenost ključna za kvalitetan život, kako na poslu, tako i u privatnom životu, te da je važno učiti prepoznati i imenovati emocije kako bismo ih mogli zdravo regulisati. 

Psihologinja Pašić govorila je i o sve češćoj temi sagorijevanja na poslu. Prema njenim riječima, sindrom sagorijevanja razvija se kod ljudi koji su izrazito posvećeni onome što rade, koji ulažu emoc

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail

Siniša Stevanović je u prvom dijelu podcasta (IN)Direkt govorio o svom djetinjstvu treniranju karatea i počecima fudbalske karijere.

Ponikao u Partizanu, karijeru gradio kroz igre u Spartaku iz Subotice, zbog pehova sa povredama nije uspio da napravi angažman, kakav je prema potencijalu mogao.

Nakon što je uspio da se vrati iz povrede prvi angažman imao je u ekipi Novog Pazara, gdje je stigao na poziv bivšeg trenera Zorana Njeguša.

- Imao sam predrasude o Novom Pazaru. Kada sam stigao, nisam bio sretan. Da nismo otišli na pripreme u Bar, ja bih se vjerovatno vratio kući. Kada su krenule utakmice, kada sam upoznao grad i ljude, sve je došlo na svoje. To su bile dvije godine u kojim je bilo lijepo. Atmosfera na stadionu me oduševila, Pazar je imao drugu najveću posjetu na domaćim utakmicama. Non-stop dobra atmosfera, gori. Ljudi su bili stvarno odlični, priča Stevanović.

Upravo je iz redova Novog Pazara, stigao na Grbavicu u januaru 2016. godine. U Željezničaru je ostao gotovo šest sezona i za to vrijeme stekao simpatije navijača, ali i proživio dosta lijepih i onih manje lijepih momenata sa klubom.

- Kada sam dobio poziv, ponovo sam bio rob nekih predrasuda. Malo sam kucao na Googleu, vidio navijače, atmosferu, veliki klub i rekao sam idemo. Navijači i veličina kluba su me privukli. Zove te klub koji je u samom vrhu i onda malo vidiš historiju kluba i odluka je donesena, govori Stevanović.

Sa Željom je prošao sve i svašta, bio u borbi za titulu, koja je u dvije sezone izmakla pred sam kraj sezone. 

- Posebno bolno je bilo nakon utakmice u Mostaru sa Zrinjskim, kada smo imali prednost od tri gola. Ja nikada nisam gledao tu utakmicu ponovo, nisam imao hrabrosti. Svi smo slavili, mislili smo da je gotova utakmica. Sjećam se penala koji je pogodio Zakarić i sjećam se Bogičevića, kada smo primili treći gol. Bila je kiša i blato, nabio je glavu na zemlji u blatu i udarao se pesnicama u glavu. Bio je muk u svlačionici, u autobusu, svugdje samo muk, prisjeća se Stevanović.

Odigrao je 11 derbija u kojim je sa svojim saigračima ostvario četiri pobjede, četiri remija i tri poraza.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...