Send us a text

U novoj epizodi podcasta (Ne)poznato o ljudskom tijelu, razgovaramo s dr. Anesom Talovićem, specijalistom medicine rada, sportskim ljekarom i zaljubljenikom u trening te medicinskim direktorom poliklinike Eurofarm. Tema razgovora je savremeni pogled na tijelo, medicina koja se vraća cjelovitom pristupu te donosimo nova saznanja o fasciji i mezenteriju.

Dr. Talović nam je pojasnio da je medicina godinama išla putem sve dubljih subspecijalizacija - ortopedi za šaku, rame, koljeno, ali da se sada, naročito u Njemačkoj, medicina vraća širem pogledu na ljudsko tijelo. Ljekari su shvatili da su previše fragmentirali pristup. Oni koji su zadržali manuelne tehnike, inspekciju i palpaciju, zapravo su se vratili suštini, govori on, naglašavajući da je pravi put onaj gdje se vrhunsko znanje širi, od mikronivoa ka razumijevanju cjeline.

Govoreći o novim otkrićima u anatomiji, dr. Talović podsjeća da je mezenterij tek odnedavno priznat kao organ, što pokazuje koliko još ne znamo o sopstvenom tijelu.

- Zamislite, u 21. stoljeću priznajemo novi organ, a mislili smo da sve znamo, kazao je.

Jedna od ključnih tema razgovora je bila i fascija, tkivo koje obavija mišiće i organe. Fascija je kao internet tijela, mreža koja prenosi informacije brže od nervnog sistema, pojasnio je doktor, a limfni sistem naziva „vodovodom i kanalizacijom organizma“, koji kroz fasciju čisti tijelo od toksina. Kada taj proces stane, dolazi do kalcifikacija i upalnih procesa - od kamenca u bubrezima do hroničnih oboljenja crijeva.

Pomenuo je i važnost kraniosakralne terapije, te donio zanimljivu priču o bolovima u jednom dijelu tijela koji je prozrokovao problem na drugom mjestu.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text

Miroslav Ćiro Mandić jedan je od onih ljudi koji su predstavljali duh prijeratnog Sarajeva i izgrađivali kulturni identitet tog grada, što se i danas iz svake njegove rečenice i načina govora vidi. Čovjek je to koji je završio scenarij na Columbija univerzitetu u New Yorku, koji je snimio kultne filmove „Brak radnika“ i „Život radnika“, ali i drugu, najbitniju sezonu „Top liste nadrealista“.

U iskrenoj, na momente i dirljivoj epizodi podcasta U kontru, on i Dragan Markovina pričali su o njegovom iskustvu života u New Yorku i o studiranju na Columbiji, o tome kako mu je izgledalo vratiti se u Sarajevo nakon toga i kako je sam grad doživljavao bitno drugačije od površinske slike Olimpijade i općenitog kulturnog uzleta. Vidio je zapravo očiti kraj socijalističkog režima, zbog čega je i počeo snimati filmove o radnicima, ali je ipak s nevjericom dočekao početak rata i sve ono u što će se izroditi. Ne vjerujući do te mjere, da je petnaest dana prije početka rata krenuo snimati film u Bijeljini i da je prilikom odlaska pola novaca ostavio u stanu, da bi imao od čega živjeti za mjesec-dva kad se vrati.

Pričali su o slučaju zbog kojeg je počeo predavati na FAMU u Pragu te o njegovom dolasku i radu na ljubljanskom univerzitetu. Pričali su i o tome kako je na kraju ostao bez sarajevskog stana, o vlastitim identitetima danas, životu između Ljubljane i Sarajeva, filmovima koje snimio u posljednje vrijeme, o dva filma koja su se bavila sekundarnim žrtvama rata, „Ljubav na granici“ i „Adria blues“, te o dva filma koja tematiziraju ljubav, starost i egzistenciju, „Glumim, jesam“ i „Sanremo“.

Najveći dio razgovora su ipak posvetili nastanku druge sezone „Nadrealista“, koja je bila nešto sasvim drugo od onoga prije toga, ulozi Orebića u čitavoj priči i kako je nastala kultna scena sarajevskog zida i podjele na istočno i zapadno Sarajevo. Ćiro je rezignirano rekao kako se nadao da će oni koji će se smijati na taj potencijalni scenarij, neće u njemu sudjelovati, a na kraju je dočekao da se upravo to dogodi, pa i unutar samih „Nadrealista“.

Na kraju, k

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text

„Pričaj mi o ljubavi“, „Sunčan dan“, „Oceani ljubavi“, hitovi su koje, priznajemo, svi volimo - bez obzira kojoj generaciji pripadali i koji muzički žanr slušali. Publika ga voli jer, uprkos svim trendovima, ostaje svoj. Ove sedmice u podcastu Opet Laka gost je Neno Belan, kantautor koji već četiri decenije spaja pop, nostalgiju i mediteransku emociju.

Njegov muzički put počeo je u Splitu osamdesetih s bendom Đavoli, koji su tadašnjoj rock sceni donijeli novi, romantični retro zvuk. Ta kombinacija gitara, italijanskih melodija i južnjačkog duha postala je Belanov zaštitni znak.

- Odrastao sam u kući u kojoj se stalno slušala muzika. Roditelji su obožavali talijanske kancone, to je bilo zlatno doba Sanrema i ja te pjesme i danas pamtim. Vjerovatno je to kasnije utjecalo na moj rad, jer imam puno te talijanske melodike u svojim pjesmama. Zahvalan sam sudbini da sam odrastao na takvom nečemu, prisjeća se.

Vedar duh, koji se osjeća kroz svaku Belanovu notu, pratio je i svaki njegov nastup. Jednu anegdotu iz Splita pamti do danas.

 - Obnavljala se jedna crkvica na Marjanu, pa su nas Đavole zamolili da održimo koncert i da sav prihod ide za obnovu. Učestvovale su, takođe, mnoge firme, pojedinci, itd. i na kraju se pop zahvaljivao svima koji su pomogli i rekao: “Hvala Đavolima!”. Svi su popadali od smijeha, i on sam se smijao, uz osmijeh je ispričao Belan.

Povodom 40 godina karijere, Belan je ove godine ispisao još jedan rekord - održao je svoj prvi koncert u zagrebačkoj Areni, svirajući punih četiri sata. Iako nije vjerovao da će je uspjeti rasprodati, to se ipak desilo.

- Sa bine sam gledao publiku i vidio sve generacije - od djece do starijih. Bila mi je i mama, ima 80 godina, i njene dvije sestre, a bio je i suprug jedne od sestara koji ima 88 godina. Zato kažem - nama nije bila publika od sedam do 77, već od osam do 88, potvrđeno. To je moja osobna pobjeda, priznao je Belan.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text

Već sa 13 godina, Nedim Botić suočio se s dijagnozom koja mu je promijenila život. Krvarenja, bolovi i stalne komplikacije zbog upalne bolesti crijeva zaustavili su djetinjstvo. Nedim se suočio s dijagnozom koja će obilježiti njegov život - upalna bolest crijeva.

- Doslovno zbog bolesti je život stao. Jedva sam završio srednju školu. Sve sam stopirao, čekajući da bude bolje, a bolje nije dolazilo, kaže Nedim.

Godinama je živio pod stalnim strahom - ne od onog što jeste, nego od onog što bi moglo biti. Odlazak u toalet, nešto što je svakome rutina, za njega je bio izvor panike.

Upalne bolesti crijeva, Kronova bolest i ulcerozni kolitis, medicinski su neizlječive i mogu biti izrazito teške bolesti. Kronova bolest može zahvatiti cijeli probavni trakt, dok ulcerozni kolitis pogađa isključivo debelo crijevo. 

- Za ulcerozni kolitis jedini zvanični lijek je odstranjivanje cijelog debelog crijeva. Tada imate samo dvije opcije: život sa stomom - otvorom na stomaku kroz koji se prazni crijevo - ili izgradnja tzv. rezervoara od tankog crijeva, koji omogućava odlazak u toalet na prirodan način, pojašnjava Nedim.

Nedim je prošao obje operacije, a oporavak i dalje traje. U najtežim životnim trenucima, kada je budućnost bila neizvjesna, Nedim je imao uz sebe osobu koja nikada nije posustala, svoju majku.

- Koliko god je mene boljelo, mislim da je nju još više boljelo, prisjeća se Nedim perioda između 2007. i 2008. godine, kada je prošao kroz teške operacije u Bihaću i Sarajevu. Njegova majka, koja dotad nikada nije bila u Sarajevu, svaki dan dolazila je na Klinički centar samo da bude uz sina. Ona je svoj život stopirala da bih ja bio dobro. Osjetio sam tada koliko mi je ona bitna. Moja najveća želja bila je da se njoj vratim zdrav, govori Nedim. 

U tom trenutku, kaže, kao da su na svijetu postojali samo njih dvoje. Doktori su ga upozorili na težinu operacije, ali on je majci rekao samo jedno: "Mama, ja idem da se tebi vratim zdrav.".

Kako je Nedim upoznao Aminu, ljubav svog života, saznajte u novoj Oslobođenojgdje govorimo o bolu koji se ne vidi, ljubavi, zajednici koja spašava i vjeri koja ne popušta čak ni kad

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text

Blaž Baka Slišković, jedan je od onih fudbalera i trenera koji su svojom pojavom, znanjem i odnosom plijenili pažnju na svakom koraku gdje god bi se pojavili.

Slišković je ponikao u mostarskom Veležu, za koji je igrao njegov otac Vladimir, izuzetno dobar i polivalentan fudbaler, a za Rođene je debitovao sa 17 godina. Interesantno je da je prije fudbala volio plivanje i košarku, dok je fudbal igrao "za svoju dušu", na ulici sa prijateljima.

- S obzirom na to da je moj pokojni otac bio sportista, nogometaš, želio je da se i njegova dva sina bave nekim sportom. Želio je da se pravilno razvijamo i znao je da je plivanje sport koji nam je to omogućavao. Tako nas je već sa osam, devet godina upisao u Plivački klub "Velež", koji je u to vrijeme važio za respektabilan klub. Trenirali smo šest godina i imali smo i zapažene rezultate. Moj pokojni brat je čak bio i prvak Jugoslavije. Volio sam i košarku i bavio se njom, ali moja visina nije bila za neke košarkaške norme, iako sam poslije i malo narastao. Fudbal je bio u drugom planu, igrao sam po poljanama i livadama, ali nisam nikada ni sanjao da ću završiti kao profesionalni fudbaler. Počeo sam sa 13 godina da treniram fudbal, a već sa 17 sam debitovao za prvi tim, prisjetio se Blaž u prvoj ovosezonskoj epizodi podcasta (IN)Direkt.

Ipak, kada je stigao u daleko čuvenu Veležovu školu odmah je pokazao da će biti neko o kome će se pričati i pisati, a njegove partije pamtiti.

Pet godina je nastupao za Velež, a potom je njegov prelazak u splitski Hajduk izazvao potres u tadašnjoj Jugoslaviji.

Karijeru je završio u Zrinjskom, za koji je nastupao po povratku u Mostar.

Nakon fudbalske uslijedila je i trenerska karijera, a nakon što je vodio Zrinjski sa kojim je u jednom periodu bio i prvak Bosne i Hercegovine, vodio je i Široki Brijeg, Posušje, Brotnjo te Željezničar u Bosni i Hercegovini, ali i više klubova izvan granica naše države. Upravo je Slišković bio na kormilu Hajduka, kada je posljednja titula stigla na Poljud.

Posebno ga pamtimo iz perioda kada je radio kao selektor Bosne i Hercegovine. Utakmica odigrana u oktobru 2003. godine protiv Danske, jedna je od onih koj

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text

Iako se nerijetko doima da se sav politički život Bosne i Hercegovine vrti oko Milorada Dodika, to baš i nije tako: institucije naše zemlje polako i sigurno dobijaju jednu po jednu bitku protiv prijetećih i bahatih poteza osuđenika iz Laktaša, Vijeće ministara je - reklo bi se u sudijskoj nadoknadi - usvojilo Reformsku agendu, pa iako je to tek zeleno svjetlo Planu rasta za Zapadni Balkan, imamo se čemu nadati.

I partije već zauzimaju startne pozicije za izbore naredne godine, pa je utoliko veće i prijatnije iznenađenje da je Naša stranka, na svom Trećem kongresu mirno, javno i transparentno organizirala izbore i promijenila rukovodstvo. I to bez traženja alibija u učešću u vlasti, bez afera, odgovorno i poduzetno.

S nama je u novoj epiozodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović novoizabrana predsjednica Naše stranke Sabina Ćudić. 

Šta znači - Zajedno i tačka? Do kada će Dodik opstajati, šta prognozira? Hoće li se Dragan Čović odreći Dodika?

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text

Amila Ramović, muzikologinja i kustosica sa bogatom karijerom u polju savremene umjetnosti, gošća je nove epizode podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom. Njeno profesionalno putovanje započinje 2000. godine u timu sarajevskog Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi, gdje će kasnije preuzeti ulogu izvršne direktorice i ostati na toj poziciji sve do 2017. Tokom tog perioda organizirala je desetine izložbi i međunarodnih umjetničkih projekata, te sarađivala sa istaknutim bosanskohercegovačkim i svjetskim umjetnicima.

Na poziv osnivača Ars Aevija, Envera Hadžiomerspahića, 2001. godine preuzima koordinaciju opsežnog programa saradnje s UNESCO-om, koji je uključivao više od 30 kulturnih događaja, izložbi i seminara.

Među njenim najznačajnijim kustoskim angažmanima, izdvaja se samostalna izložba Brace Dimitrijevića na Venecijanskom bijenalu 2009. godine, čime je dodatno učvrstila svoj status jedne od ključnih akterki na regionalnoj i međunarodnoj sceni savremene umjetnosti.

Amila 2016. godine postaje dio sarajevskog tima škole film.factory, koju je osnovao mađarski reditelj Béla Tarr, a saradnju s njim nastavlja i na njegovim kasnijim projektima - izložbi Till the End of the World i performativnoj instalaciji Missing People.

Inicirala je i vodi Sarajevo Sonic Studio - internacionalni edukativno-umjetnički projekat posvećen savremenoj muzici i zvučnoj umjetnosti.

Od 2012. do 2016. godine obavljala je funkciju izvršne direktorice Sarajevo Chamber Music Festivala, jednog od vodećih regionalnih festivala posvećenih klasičnoj i savremenoj kamernoj muzici.

Pored kustoske prakse, Amila Ramović je posvećena i akademskom radu - docentica je na Muzičkoj akademiji i Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text

Bio je golman i prije nego što je to postao na filmu - najprije među dječacima iz kraja, a kasnije i kao Jakša u filmu „Montevideo, Bog te video“. Ulogom u kojoj je čuvao mrežu, Andrija Kuzmanović zapravo je sačuvao i vlastiti san, onaj o glumi. Ispostavilo se da je upravo taj trenutak, dok je istovremeno završavao Akademiju, odredio put mladog čovjeka koji će postati jedno od najprepoznatljivijih lica savremene srbijanske i regionalne kinematografije.

Od „Senki nad Balkanom“ do “Tome”, od pozorišta do filmskog platna, svaka njegova uloga nosi onu prepoznatljivu mjeru istine i neposrednosti, a ove godine, za ulogu u filmu „Yugo Florida“, osvojio je i prestižno Srce Sarajeva za najboljeg glumca 31. Sarajevo Film Festivala.

U novoj epizodi podcasta Opet Laka, Andrija ne govori samo o glumi, već o svemu što je oblikovalo i nadogradilo. O životu, ljubavi, nasljeđu i onome što ga i danas pokreće.

- Uvek nedostaju pozorišta, iako ima ona stara da je pozorište svugde gde se drama dešava. Ali pozorište je lek. Desi se da igram po petnaest, šesnaest predstava zaredom, i onda, znaš šta uradim? Sutradan odem da gledam predstavu. Da se odmorim, da sedim, da gledam druge kako rade. To mi je postao sistem odbrane od ludila previše posla, a uz to se još i edukujem, kazao je Andrija.

Otkriva i jednu, za obožavatelje njegovog lika Jakše, neočekivanu činjenicu - još uvijek vozi „bubu” koju je kupio od prvog honorara iz „Montevidea“.

- Volim stara kola, volim njihov miris, nalepnice. Na šoferšajbi mi još uvek stoji Parking Beograd ’68. Kad vidim bubu, promenim raspoloženje. Staru bih mijenjao za novu samo ako ima krov. U jednom trenutku, malo sam ševao tamo-ovamo, svašta sam radio, svašta nešto mi se dešavalo i nisam znao šta ću sa sobom i kupio sam kabriolet. Veruj mi da mi je proluftirao glavu. Ima kabriolet neku magiju. Ima jedna anegdota u vezi sa tim. Jednom prilikom me je video jedan taksista u kabrioletu, već je bio padao mrak, a ja vozim neku ženu i ja sam mislio da će nešto da me pita, kaže on: “Tako si mi, sve to, sa tim kolima super!”, ispričao je uz osmijeh.

U razgovoru s Lakom, Andrija ne bježi ni od ličnih tema, pa n

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text

U moru savjeta o ljubavi, on je jedan od rijetkih koji ne uvija stvari u celofan. Književnik i coach za partnerske odnose Moma Stefanović, u svom prepoznatljivom, direktnom stilu, otkriva zašto mu žene češće traže pomoć, ali mu je ipak lakše raditi s muškarcima. Da li žene analiziraju, razlažu... i onda to još malo analiziraju?

Postoji li zaista muško-žensko prijateljstvo ili je to samo urbana legenda u kojoj muškarac strpljivo čeka svoju priliku? Moma otkriva zašto iz muške perspektive "prijateljstvo" često ima skriveni motiv ili ga uopšte nema. Njegov odgovor je jasan, direktan i, kao uvijek, izaziva raspravu.

- Iz muške perspektive, muško-žensko prijateljstvo postoji samo u dva slučaja: prvi - ako ga ta žena apsolutno ne zanima i drugi - ako je to prijateljstvo rezultat neuspješnog pokušaja da je osvoji. Dakle, tvrdim odgovorno: za muškarce to prijateljstvo uglavnom ne postoji, kazao je Moma. 

Dotakli smo se i teme prevare. Moma kaže da nikada ne bi oprostio prevaru, bez obzira koliko volio ženu, jer je naučio da žena koja oprosti muškarcu, što joj je oprostio prevaru, gubi poštovanje prema njemu. Prema njegovom iskustvu, danas žene češće varaju i to ne zato što traže boljeg partnera, već zato što, kroz aferu, traže novu verziju sebe. Prevara, kaže, često nije bijeg od drugog, već od sebe kakav si bio do tada.

Pa kakva je onda budućnost muško-ženskih odnosa? Ako pitate Momu, odgovor je zabrinjavajuće jasan: nema je, ako nastavimo ovako. U vremenu kad sve mora biti instant, kad se ljubav "naručuje" kao hrana preko aplikacije, gubimo ono najvažnije: volju da se trudimo. 

Ako vas zanima zašto muškarci gledaju stvari "jednostavno" dok žene prave cijelu matematičku formulu od ljubavi, ako želite zaviriti u muški mozak, saznati jesu li muškarci s Marsa, te šta je najveći muški uspjeh..., pogledajte ovu epizodu Oslobođene gdje ćemo kroz smijeh i iskrene priče rastaviti modernu ljubav na proste dijelove. Garantujemo dobar provod i pokoju mudru misao!

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text

U svijetu u kojem se mnogi pitaju kako zaraditi više, on postavlja pitanje, zašto ovo uopšte radim. Njegova poruka je jasna - ako vam je novac jedini smisao, nećete imati lijep život. On je Aleksandar Krunić i gost je nove epizode Životne škole.

Aleksandar je direktor Pharma Maac Group, specijalizirane farmaceutske kompanije koja posluje u četiri evropske zemlje i prepoznata je kao jedan od rijetkih regionalnih lidera u nišnim farmaceutskim rješenjima. Krunić je Sarajlija čija je adresa 20 godina bila u Austriji, a prije 18 godina pridružio se porodičnoj kompaniji koju i danas vodi. 

Prisjetio se kako ga je oblikovala austrijska kultura, posebno njihova jasnoća pravila i međusobno poštovanje.

- Austrijanci te možda ne grle, ali te poštuju. I kad te neko poštuje, to je dovoljno. Kod nas često imamo emocije, ali nemamo poštovanja, povjerenja i radne etike. A jedno bez drugog ne ide, ističe Aleksandar.

U razgovoru je poručio da je najveća greška savremenog biznisa fokus na profitu kao cilju samom po sebi. Nije protiv profita - on je esencijalan, ali profit mora biti posljedica svrhe. 

Pored Pharma Maac-a Aleksandar predvodi i Biznis uniju menadžera (BUM) i naglašava da je loše rukovođenje jedan od ključnih problema domaće privrede i javnog sektora. Naši sistemi ne propadaju jer nema stručnjaka, nego zato što su menadžeri neobrazovani. Ljudi na rukovodećim pozicijama misle da su i dalje inženjeri, ekonomisti ili pravnici. Nisu. Menadžment im je novo zanimanje, koje se mora učiti. Menadžerima firmi koje ne posluju dobro, poručuje da se sklone - vjerovatno je do njih.

- Dođu ljudi i kažu joj, zdravstveni sistem je loš i tako dalje. Što je loš? Zato što je loše rukovođenje. Mislim da nije problem sad ima li ljekara, medicinskih sredstava, bolnica, aparata... imaš neke zemlje, pa nemaju bolnica. Žao mi je, ali ono, ljudi sklonite se. Vjerovatno je do vas, jer i moja firma da je loša ja bih se morao skloniti. Javna preduzeća. Ja mislim kad bi javna preduzeća dobila konkurenciju, da bi većina otišla i promijenila firmu. Ne vjerujem da je problem u inženjerima, u obrazovanim kadrovima, istakao je Aleksandar.

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...