Dobili smo više vremena s djecom. Dobili smo opciju da ne moramo izaći iz kuće ako ne želimo. Da radimo u pidžami i u pozadini gledamo neku feel good Netflix seriju. Dobili smo vrijeme koje nismo imali do sada i uštedjeli smo sve te sate koje smo trošili na put "od kuće do škole". Iako, realno, taj put izgleda više kao "od kuće do vrtića do škole do stajanja u prometnom čepu do 'pobjegao mi tramvaj pred nosom' do pekare do posla do aparata za kavu do kompa i nazad".

Ali uz sve dobiveno, opet imamo osjećaj da nismo baš ok s tim. Jer nekako smo opet dobile - previše?