Htjele smo snimiti ljubavno pismo otoku Hvaru. Ali kad smo uhvatile 3 minute slobodnog vremena, bilo je kasno u noći, pile smo jednu slatku, jednu žestoku rakiju negdje u kamenim zavojitim uličicama Jelse, kupile smo suvenire koje će nas zauvijek sjećati na ovo ljeto, djeca su se igrala negdje u pozadini, temperatura je bila najljepša ljetna i mi smo se razvezale.

A mikrofoni su ostali negdje daleko.

Zato smo snimile ovaj kratki recap našeg kratkog i spontanog godišnjeg u kojem kontempliramo zašto žene i dalje trebaju žene, zašto je dobro nekad (barem privremeno) šutnuti muževe (i manju djecu) i što je to što volimo na otoku Hvaru.

A ljubavna pisma će doći... kad se opere sol s kože i opet iz sandala uđemo u tenisice.