Radio drama

D.H. Lawrence: Lisac/ Jedna od najpoznatijih pripovijetki svjetske književnosti jednostavna je u svojoj fabulativnoj postavci: mladić dolazi na seosku farmu koju vode dvije djevojke, te se zaljubljuje u jednu od njih što prouzroči trokut pun ljubomore i netrpeljivosti koja završava kobno. No, Lawrence ne bi bio velik pisac da na takvoj potki ne stvara kompleksnu i osjetljivu analizu ljubavnih odnosa: muško-ženska ljubav postaje metafora odnosa lovca i plijena, prijateljstvo ugnjetavački odnos, a eros predvorje tamnih instinkta. Na kraju, bez obzira što će mladić vrlo lukavo skriviti smrt jedne od djevojaka da bi osvojio i oženio onu drugu, njegova „pobjeda“ nema sjaja. Jill March, (u priči - osvojena žena) na obali mora traži odgovor na pitanje o idealnoj ljubavi i vlastitoj slobodi dok muškarac pored nje osjeća njezinu „neuhvatljivost“.

Dramatizacija „Lisca“ u našoj verziji daje glas pripovjedača ženi u poznim godinama sugerirajući da je to glas djevojke, a pripovijetka ustvari njezino sjećanje. Kako se pripovijetka vrlo postupno razvija kroz niz scena dijaloških precizno razrađenih nije bilo dvoumljenja u prijenosu u dramski okvir.

Dramatizacija: Lada Martinac Kralj; redatelj: Mislav Brečić; ton majstor: Dubravko Robić; glazbena urednica: Adriana Kramarić

Glume: Slavica Jukić, Hrvojka Begović, Mia Valentić, Marko Petrić

Treći nastavak velikog romana, osim što se bavi Čičikovljevom sudbinom, bavi se i sudbinom samog Gogolja. U nastojanju da djelo stavi u službu društvenog napretka i bude koristan majčici Rusiji, Gogolj "kažnjava" svoga (anti)junaka. No, rukopis jedne od najboljih satiričnih proza u povijesti književnosti, opirao se takvom piščevu pragmatizmu. I sam Gogolj to je osjećao, pa ga je borba s "Mrtvim dušama" odvela u takvo duševno rastrojstvo da je dio rukopisa zapalio. O svemu ovome u trećem dijelu "Mrtvih duša". U glavnim ulogama Ozren Grabrić i Mladen Vasary; glazbena urednica: Adriana Kramarić, ton majstor: Dubravko Robić

N.V.Gogolj: Mrtve duše 2. dio / Čičikovljeva ideja o kupnji mrtvih duša seljaka (koji još nisu zavedeni kao mrtvi pa se na njih još uvijek plaća porez i zato ih se njihovi gospodari-vlastelini hoće riješiti), razvija se u dobrom smjeru. Nitko ništa ne sumnja ili pomalo sumnja, ali ne odustaje od trgovine s Gogoljevim super-antijunakom. No, na plesu, baš kad Čičikov počne gubiti glavu zbog mlade ljepotice, događa se preokret. Bučni plemić Nozdrjov razgalami se o sumnjivim transakcijama. Ovo izazove cijelu lavinu nagađanja i tračeva koja za malo pokupi Čičikova i odnese pred zakon. No, Čičikov uspijeva pobjeći u - nastavak romana.

Radiofonska obrada jednog od najvećih književnih djela svjetske literature genijalnog Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, strukturirana je u tri dijela. Prvi i drugi dio bave se prvim dijelom romana, a da bismo glavninu pripovjedačkog tijeka obradili u aktivnijoj formi, te zadržali autorefleksije samog pisca na vlastitu literarnu poziciju, okvir smo osmislili dijalogom Gogolja i glavnog junaka.

U glavnoj ulozi Ozren Grabarić a u ulozi pisca Mladen Vasary. U ostalim ulogama: Sven Medvešek, Elizabeta Kukić, Goran Grgić, Pjer Meničanin, Alen Šalinović, Željko Duvnjak

Redatelj: Mislav Brečić, prema prijevodu Ise Velikanovića, dramatizacija: Lada Martinac Kralj, glazbena urednica: Adriana Kramarić, ton majstor: Dubravko Robić

Charlotte Perkins Gillman: Žute tapete/ Američka spisateljica i feministica, Charlotte Perkins Gillman, u pripovijetci „The Yellow Wallpaper“ (1892.) sugestivno ulazi u svijet ženske psihe i drskom ironijom razotkriva naličje svijeta u kojem muška dominacija ne dozvoljava ženi da prigrli bilo kakvu ulogu osim one koja joj zadata tvrdom patrijahalnom tradicijom. Pripovijetka, pa tako i naša radijska dramatizacija, pisana je u prvom licu, iz rakursa žene čiju psihičku labilnost suprug, inače liječnik, liječi posvemašnjom izolacijom. Došavši u iznajmljenu i vrlo neobičnu kuću žena sebe spašava pisanjem koje skriva od svih, ali se i opsesivno vezuje za promatranje zidnih tapeta u sobi. Pripovijetka se smatra važnim djelom rane feminističke književnosti zbog ilustracije stavova o fizičkom i psihičkom zdravlju žene u 19. stoljeću, no i danas „Žute tapete“ otkrivamo kao slojevitu literaturu koja oslikava gušenje slobode pojedinca dok traži izlaz za svoje narušeno mentalno zdravlje, te borbu protiv stereotipa. U glavnoj ulozi: Nikolina Prkačin. Režiju potpisuje Hana Veček, dramatizaciju urednica Lada Martinac Kralj; skladatelj: Maro Market. U ostalim ulogama: Dado Ćosić, Petra Svrta, Lidija Penić Grgaš.

1750 grama (prema predstavi Zagrebačkog kazališta mladih Eichmann u Jeruzalemu) / Kazališni koncept (redatelj: Jernej Lorenci) dovodi pred gledatelje osam glumaca koji (u svoje ime) komentiraju suđenje nacističkom zločincu, Adolfu Eichmannu, te dokumente, knjige i filmove koje su, pripremajući se za rad, glumci morali pročitati i gledati da bi se bavili ovim slučajem i temom koja iz njega proizlazi – porijeklom i prirodom zla. Radijski projekt redatelja Petra Vujačića svjedoči o njihovim iskazima zadržavajući dokumentarnost stila, te pretvarajući mikrofon u svjedoka njihovog glumačkog i osobnog nastupa. Minimalnim uplivom glazbe (skladatelj: Davor Rocco) i efekata (ton majstor: Dalibor Piskrec) ovaj audio dokument postaje zahvaljujući svojoj svedenosti izrazito sugestivan i bolan, te potpuno nova struktura i žanr. Mikrofon se pokazuje kao moćno sredstvo bilježenja misli, a još više emocije.

Igraju: Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić

H. Barbusse: Pisam supruzi/ Henri Barbusse, na početku rata, 1914 godine, ima reputaciju pisca i urednika, star je 41 godinu i deklarirani pacifist koji ipak odlazi u rat smatrajući da mu je dužnost braniti francusku domovinu. Dok se bori na prvoj liniji ili radi u pozadini, u sanitetu, piše neprestance pisma supruzi, fotografira i piše prozu koju postupno uobličava u romanesknu građu. Smatra da je arhiviranje ratne strahote način borbe protiv svih budućih ratova. No, u svemu tome dolazi i do duboke spoznaje o ljudskoj gluposti koja će vrlo vjerojatno već za dvadesetak godina dovesti do nove svjetske klaonice, te prokazuje nacionalizam kao put koji vodi tome.

Davor Špišić: Žena himna / Životopis Paule von Preradović (1887. – 1951.), austrijske književnice, unuke Petra Preradovića i autorice austrijske himne, dao je povod Davoru Špišiću za pisanje dramskog teksta „Žena himna“ za koji je prošle godine dobio prvu nagradu na natječaju „Marin Držić“. Naime, život Paule Preradović oblikovali su turbulentna povijesna događanja (razdoblje na prijelazu dva stoljeća, raspad Austro Ugarskog carstva, razdoblje dva svjetska rata, nastanak dviju diktatura), pa se i same intencije teksta razvijaju na dvije razine: intimnoj i epskoj. No, Špišić se odlučio za metaforičnu zgusnutost u kojoj znak postaje sve – i lice, i kostim, i rekvizita, i didaskalija, da bi koncentrirao pozornost na povijesni tijek i njegovu neumoljivu snagu koja izaziva oblikovanje velikih karaktera i talenata. Redatelj Petar Vujačić transponirao je „Ženu himnu“ na postavkama koje uključuju maksimalnu uronjenost u medij zvuka i sa svojim suradnicima – ton majstorom Tomislavom Šamecom i skladateljem Davorom Roccom – uronio u aoscijativnu i znakovitu radiofonsku mrežu. Uspješnost postupka podržana je preciznom, nadahnutom igrom glumačkog ansambla. U ulozi Paule Preradović: Karmen Sunčana Lovrić, Iskra Jirska i Katarina Bistrović Darvaš; Helena: Barbara Prpić, Dušan: Darko Milas; Gerda: Mia Krajcar; Irina: Marija Tadić; glas: Tomislav Martić.

Konstantin Levin - drugo glavno lice velikog romana. Priča u čijem životu postoje dvije konstante - uporno propitivanje smisla, te ljubav prema Kiti Ščerbackoj. Uz prvi dio ovog diptiha (u kojem smo pratili Anu kroz razdoblje potpunog rastrojstva koje je odvodi u smrt) ovaj nam drugi dio baziran na liniji Konstantina Levina upotpunjuje uvid u strukturu velikog djela, jer, napomenimo, veliki pisac Levina i Anu Karenjinu neposredno povezuje tek u jednom jedinom susretu. Radijska dramatizacija je strukturirana po slikama između kojih se proteže dulji vremenski period, no sve je povezano Levinovim monolozima i ljubavnim osjećanjem prema Kiti. Redateljica Stephanie Jamnicky s ton majstoricom Lanom Deban potražila je uporište u gradnji realističke zvučne slike koja nas svojom preciznošću odvodi u predjele ruskog sela devetnaestog stoljeća, dok je glazba Mare Marketa, skladana za ovu priliku, nježna i čeznutljiva nadogradnja.

Fjodor Sologub: Mali čovjek / Dramatizacija fantastične pripovijetke ruskog književnika Fjodora Sologuba donosi nam tragikomične zaplete oko Saranina, čovjeka malenog rastom, koji primjenom magičnog napitka želi riješiti svoj problem koji ga ugrožava u braku i u društvu. No, čarolija djeluje u suprotnom smjeru, pa se on, sve manji i manji, upućuje u potragu kako bi spriječio smanjivanje. U duhu ruske fantastike i groteske, upoznajemo lepezu neobičnih likova iz različitih društvenih slojeva, a element magije funkcionira kao prokazatelj osobnih i društvenih problema svakog “malog čovjeka”. Redatelj Mislav Brečič naslovnu ulogu je dodijelio sjajnom Željku Duvnjaku, a ostale uloge Jeleni Miholjević, Svenu Medvešeku, Petru Leventiću, Peri Juričiću, Pjeru Meničaninu, Rakanu Rushaidatu i Denisu Bosaku.