Radio drama

Begović je Pustolova smatrao „svojim najintimnijim dramskim djelom koje potpuno izražava njegovu fizionomiju kao pisca“. Napisan 1925, prožet utjecajem teorije psihoanalize i strujanjima u europskoj dramskoj literaturi tog vremena, komad postavlja pitanje o prirodi idealne ljubavi, a nalazi odgovor u miru s druge strane onoga što zovemo srećom. Zahtjevan dramski projekt okupio je odličnu glumačku ekipu (u glavnim ulogama Petra Svrtan i Frano Mašković) kojoj je smjernice dala redateljica Dramskog programa Hrvatskoga radija - Stephanie Jamnicky.

Što čovjeku može pomoći kad s neba padaju bombe? Radiodrama prema noveli koju možemo naći u svim izborima Šoljanove proze, a kojom veliki pripovjedač još jednom radi očaravajući luk od kriške stvarnosti do metafore a kroz gustu rijeku emocija.

U danu opterećenom nesnosnom vrućinom djevojka hoda ulicom sve do trenutka kad se začuje sirena za uzbunu. U mračno sklonište-podrum dolazi čovjek kojeg je u daljini primijetila dok je bila na ulici. Iako se ne vide, pružaju jedan drugom osjećaj sigurnosti, utjehe, mira, pripadanja, svega onoga što čini ljubav.

Glume: Martina Čvek, Rakan Rushaidat, Doris Šarić Kukuljica, Frano Mašković, Dado Ćosić

Redatelj: Mislav Brečić; ton majstorica: Lana Deban; skladatelj: Stanislav Kovačić; uredila i za radio prilagodila: Lada Martinac Kralj

Još jedan duhovit, inteligentan i iznenađujući tekst autora Hrvoja Barbira Barbe, ovaj put nadahnut poetikom i stilom A. G. Matoša. Lucidan, bogato asocijativan, slikovit i atmosferičan, podražava Matošev stil iz nekih duljih pripovijesti, pa i poezije, te Gustlov humor i cinizam iz "iverjastih" ctrica i kratkih priča. No, slušajući ovu radio dramu (u režiji Petra Vujačića) istovremeno slušamo otkucaje dva svijeta - i onog Matoševog, ali i ovog Barbinog, ludistično-poetičnog koji je šetnju profesora Bakovića, glavnog aktera, smjestio u tjeskobno popodne i večer jednog dana tijekom pandemije . U glavnim ulogama slušamo Tomislava Martića i Adriana Pezdirca, a u ostalim ulogama Tenu Nemet Brankov, Branka Meničanina i Doru Marojević.

IVANA ŠOJAT: AZAZELOVE RUKE / Pripovijetka Ivane Šojat, u prilagodbi redatelja Petra Vujačića, dobila je u radijskom mediju specifičnu formu. Priča o osamljenom opernom korepetitoru Slavku koji uz svoju posesivnu majku, opernu pjevačicu, izgubi put kroz vlastiti život, radiofonskim postupkom postaje unutrašnji labirint u kojem su svi likovi samo glasovi u njegovoj glavi. No, bez obzira na ovo „pounutrenje“ i odustajanje od vremenske linearnosti priča Ivane Šojat Kuči prisutna je u svim fabulativnim, dramskim i simboličkim elementima. Izlaz je, kako u priči, tako i u ovoj radijskoj verziji, put glavnog lica (igra ga Goran Grgić) u definitivnu samoću.

Režija i dramatizacija: Petar Vujačić; ton majstor: Miro Pijaca; glazbeni urednik: Franka Meštrović; urednica: Lada Martinac Kralj

Glume: Goran Grgić, Tomislav Martić, Vesna Tominac, Vlasta Ramljak, Tena Jelić Gajski

"Ljubavne slastice", radio drama prema istoimenoj knjizi povjesničarke umjetnosti, muzeologinje, nekad novinarke i urednice BBC-a, te promotorice hrvatske kulture, posebno u Velikoj Britaniji, Flore Turner Vučetić. Iako i naša radio drama prati tri razine na kojima počiva bogata i intrigantna knjiga, a to su ljubavna priča, dokument vremena i kuharica autoričine bake, naša inačica ipak naglasak stavlja na odnos mlade Flore i Viktora koji su se upoznali u Splitu 1903 godine, da bi se, netom po izjavljenoj i objavljenoj ljubavi, morali rastati jer Viktor odlazi u Austriju, na studij rudarstva. Sljedećih godina iz austrijskog gradića Loebena u hvarski Starigrad dolazit će stotine Viktorovih pisama (doslovce 227), pisanih nježnih i profinjenim stilom, dok će iz Starigrada u Leoben stizati košarice pune ukusnih kolača i drugih delicija. Naime, tako je na ljubavne izjave odgovarala mlada Flora, autoričina baka po kojoj je ona i dobila ime. No, ova mladenačka ljubav puna okusa, mirisa, pa čak i cvijeća, bit će označena i dubokim žrtvovanjem, čekanjem koje će potrajati gotovo šest godina i otporom prema zlobnim jezicima.

Što čovjeku može pomoći kad s neba padaju bombe? Radiodrama prema noveli koju možemo naći u svim izborima Šoljanove proze, a kojom veliki pripovjedač još jednom radi očaravajući luk od kriške stvarnosti do metafore a kroz gustu rijeku emocija.

U danu opterećenom nesnosnom vrućinom djevojka hoda ulicom sve do trenutka kad se začuje sirena za uzbunu. U mračno sklonište-podrum dolazi čovjek kojeg je u daljini primijetila dok je bila na ulici. Iako se ne vide, pružaju jedan drugom osjećaj sigurnosti, utjehe, mira, pripadanja, svega onoga što čini ljubav.

Glume: Martina Čvek, Rakan Rushaidat, Doris Šarić Kukuljica, Frano Mašković, Dado Ćosić

Redatelj: Mislav Brečić; ton majstorica: Lana Deban; skladatelj: Stanislav Kovačić; uredila i za radio prilagodila: Lada Martinac Kralj

Književnik Zoran Pongrašić ispisao je na stranicama romana "Baba ili Idio(j)ot", a čiji je odjek ova radio monodrama, potresne, crnohumorne, mračne, a duboko antiratne stranice o Domovinskom ratu. Radiofonska realizacija s redateljskim potpisom Petra Vujačića bazirana je na sugestivnoj i nadahnutoj igri Bojana Novojca, potpunom povjerenju u visoku literarnu vrijednost teksta i intervencije (u suradnji s ton majstorom M. Pjacom) koje umnažaju i miješaju slušateljsku poziciju.

Ispovijed je to čovjeka koji je od djetinjstva obilježen mentalnom retardacijom, ali i manjkom obiteljske pažnje, te odrastanjem u domu za napuštenu djecu. Ideja da od svega pobjegne odnosi ga u rat u kojem će ironično, upravo zbog mentalne zaostalosti, dobiti nadimak - Dostojevski. U ratu će upoznati i mladog čovjeka koji mu postaje prijatelj i zaštitnik i obećava ostvarenje jedinog njegova sna, a to je da vidi pticu kolibri, naravno, poslije rata. Sve drugo u ratu vezano je za smrt i na kraju zločin koji Dostojevski počini prilikom „čišćenja“ jednog sela.

Redatelj: Petar Vujačić; ton majstor: Miro Pijaca; glazbena urednica: Adriana Kramarić; urednica: Lada Martinac Kralj

Hrvoje Kovačević: Studen sudnjega dana (1. dio) / Koja je veza između znanstveno-istraživačke stanice na Sjevernom polu i običnih stanova u običnom gradu, doktora fizike i slastičarke, kamatara i bankara, paranoika i političara, ledenog doba i globalnog zatopljenja? Humorna groteska Hrvoja Kovačevića brutalno i duhovito progovara o pragmatičnom cinizmu suvremenog trenutka koji povezuje najudaljenije točke Zemljine lopte i pretvara nas u izbezumljene stanovnike globalnog sela. Pisac Hrvoje Kovačević odredio se za filmsku dramaturgiju: brzu izmjenu kratkih scena, kombinaciju flash-backova i sadašnjosti, vođenje paralelnih radnji, te fabulu koja asocira na američke filmove katastrofe, ali i tarantinovski komentar kojim se brišu svekolike granice.

Prvi dio „Studeni“ uvodi nas u pozadinske priče slučajnog para koji se susreće u sjeverno-polarnoj pustoši. Jan, doktor fizike, dovodi Mašu, koja je u bijegu od svog nasilnog muža, u polarnu stanicu. On jedini zna da je to posljednje sigurno mjesto na Zemlji jer (malo) ledeno doba samo što nije stiglo.

Redateljica Stephanie Jamnicky je s ansamblom od 16 glumaca, a u suradnji s ton majstorom Srđanom Nogićem i skladateljem Marom Marketom, izrežirala kompaktnu, dinamičnu i prohodnu radiodramsku cjelinu, dok adaptaciju i uređivanje projekta potpisuje Lada Martinac Kralj.

Igraju: Dražen Bratulić, Marija Kolb, Domagoj Janković, Slavko Juraga, Zoran Čubrilo, Ivana Boban, Hrvojka Begović, Goran Grgić, Petra Svrtan, Alen Šalinović, Biserka Ipša, Mia Krajcar, Tea Šimić, Ivan Vukelić, Irena Tereza Prpić, Ivan Simon

Redateljica: Stephanie Jamnicky; ton majstor: Srđan Nogić; glazbeni dramaturg: Maro Market; urednica: Lada Martinac Kralj

Mladi, bogati plemić s vojnom karijerom odlučuje ostaviti svjetovni život nakon priznanja svoje zaručnice da je bila careva ljubavnica cara Nikolaja I. Postaje monah, a radnja prati njegov put u vjeri i iskušenja kroz koja prolazi. Sam Tolstoj objašnjavao je ovu pripovijetku kao borbu, „ne s požudom, ona je samo epizoda ili prvi stupanj, glavna je borba protiv nečega drugog – protiv ljudske slave“.

Pripovijetka je bila dva puta ekranizirana i imala svoju nijemu verziju 1918, te suvremenu 1978.

U glavnoj ulozi - Krešimir Mikić dao je upečatljivu rolu širokog dijapazona, a u istančanom profesionalizmu uz njega su odmah redatelj Mislav Brečiću koji je u suradnji s vrsnim ton majstorom, Dubravkom Robićem, provukao kroz cijelu dramu zvuk crkvenog pjevanja, molitvi, te zvukove prirode.

Twainov je tekst cinični monolog suludog belgijskog kralja Leopolda II. Kao takav nadahnuo je prevoditelja i redatelja Petra Vujačića, da tom cinizmu pridruži za ovu priliku dopisani tekst. Zadatka se poduhvatio povjesničar Dario Špelić koji Twainovom tekstu kontrapunktira apokrifni dokument - pismo istog kralja svojem rođaku. Zahvaljujući ovoj intervenciji saznajemo priču o nastanku Konga i kako ga je dotična Visost u igri sa europskim silama i, naravno, Amerikancima, uspjela zadobiti kao isključivo vlastiti posjed, neku vrst vrta, koji Leopold II može iskorištavati kako hoće.

No, Mark Twain i Dario Špelić nisu imali namjeru pokazati nam samo patologiju kolonizatorske ideje, već i posljedice iste, a one su u Kongu pod belgijskim kraljem bile stravične, pune progona, spaljivanja, sakaćenja, ubijanja, pa čak kanibalizma, jednom riječju - genocida.

Njegova pak Visost počinje svoj monolog i pisanje pisma zbog strašne "nepravde" koja mu se nanosi, a to je osnivanje komisije i prijetnje haškim sudom zbog zlodjela iza kojih stoji.